NATPIS NA MAJICI RAZDIJELIO HRVATSKU Što je tako sporno u pozdravu “Za dom spremni”?

Pravosuđe donosi odgovor na ovo pitanje i kaže namjera. Naime, u Zakonu nigdje ne stoji kako je pozdrav “Za dom spremni” kažnjiv, no kažnjiva je namjera, odnosno ono što je onaj tko je izrekao navedeni pozdrav time mislio.

Zato prijava uvijek ide na iskazivanje nacionalne i vjerske mržnje, odnosno kako onaj tko izgovara navedeni pozdrav ili ga ima na majici, to radi s namjerom iskazivanja mržnje.

Jučerašnji incident na obilježavanju vojno-redarstvene akcije Bljesak zasjenio je uspomenu na poginule, zahvalnost braniteljima, a u prvi plan izbacio predsjednika Zorana Milanovića, koji je demonstrativno napustio Okučane zbog majice koju je nosio pripadnik Tigrova.

Predsjednik s karakterom pokazao je karakter, nastavljajući priču iz Jasenovca, gdje je izrazio namjeru bacanja spomen ploče pripadnicima HOS-a zbog spornog pozdrava, usput optužujući poginule branitelje kako se nisu borili sa Hrvatsku, već za NDH.

Milanović i branitelji na različitim valnim duljinama

Predsjednik RH i branitelji i ovaj puta, kao i onaj dok je bio premijer, nisu na istoj valnoj dužini. No, predsjednik s karakterom tada je branitelje pozvao za stol i pale su tu svakakve riječi, koje su ili iskazivale njegove prave osjećaje prema susjednoj Srbiji od koje su se Hrvati branili u Domovinskom ratu ili je sve zapravo bila gluma.

Nije sporno što su bili NDH i ustaše

I dok je sporni pozdrav nerastumačen povijesno i pravno, NDH i ustaše apsolutno nisu sporne. Naime, svatko tko i malo poznaje povijest jako dobro zna da su Hrvati nakon godina potlačenosti pod drugim narodima, s nadom primili spoznaju o vlastitoj državi. No, ubrzo su spoznali da ljudi sumnjivog karaktera poput Pavelića i Maksa Luburića s ustašama nisu donijeli Hrvatsku kakvu su htjeli i nadali joj se. Tako je, primjerice i kardinal Stepinac ubrzo postao svjestan o kome i kakvim namjerama se radi, te je činio ono jedino što je mogao, pokušao spasiti što više Židova, Srba, Roma…

I nije samo kardinal Stepinac bio taj koji je spašavao, bilo je tu i drugih Hrvata, koji su ostali “mali” i nepoznati povijesti, a veliki za one koje su spasili. Vrijeme je to kada je službeni pozdrav bio “Za dom i poglavnika spreman“, pozdrav koji se Hrvatima obio o glavu i zbog kojih su često prozivani od onih koji zapravo još ni danas nisu prihvatili današnju, modernu Hrvatsku stvorenu u Domovinskom ratu.

Prokletstvo dvaju naroda nije u pozdravu

Prokletstvo hrvatskog i srpskog naroda nije u pozdravu, koji je u vrijeme Domovinskog rata glasio “Za dom spremni“ i bio službeni pozdrav HOS-a. Pozdrav koji je bio sramotan u Drugom svjetskom ratu, neustrašivi hrvatski ratnici osvjetlali su, a značenje mu je bilo “spreman sam i umrijeti za svoju domovinu.” Velika, najveća ljubav koju netko može osjećati prema svojoj domovini i narodu je spremnost umrijeti, dati najviše, život.

Posebnost HOS-ovih heroja bila je u tome što su branili svoju domovinu, nisu napadali tuđe. Branili su svoj prag, svoje njive, rijeke, gradove i more. Na isti način u dalekoj povijesti ljubio je svoju domovinu i narod Nikola Šubić Zrinski koji je prilikom opsade Sigeta 1566. s hrvatskim braniteljima pružao herojski otpor brojčano nadmoćnim osmanskim osvajačima. Nakon dugotrajne opsade Zrinski je s preostalom šačicom branitelja krenuo u posljednji juriš i povikao: “Za dom – u boj!” (Izvor: Wikipedia)

280 godina nakon Nikole Šubića Zrinskog, slavni hrvatski ban Josip Jelačić koristio je isti pozdrav za motivaciju svojih vojnika. Kada bi s vojskom išao u bitku uzvikivao bi: “Za dom!”, a vojska bi odgovarala: “Spremni umrijeti!”, ili skraćeno “Spremni!

Pozdrav se spominje i u nekoliko brojeva književnog časopisa Danica.

No, kako i sam Zakon definira namjera pozdrava za iskazivanje mržnje, nacionalne i vjerske, odnosno korištenje navedenog pozdrava s osvrtom na sramotno vrijeme NDH i ustaša, ne samo da je kažnjivo već i pokazuje nepoznavanje prošlosti vlastitog naroda. Ujedno takav način je pljuvanje po tome što su pripadnici HOS-a pokazali kako sadržajno navedeni pozdrav nije mržnja, već ljubav i davanje.

Kome odgovara vraćanje na stare rasprave ustaša, partizana i četnika?

Prije samog odgovora na to pitanje treba svakako napomenuti kako je pozdrav “Smrt fažizmu, sloboda narodu” bio pozitivan u Drugom svjetskom ratu, iako će mnogi Hrvati podsjetiti kako su upravo pod tim pozdravom ginuli bez suđenja, ali i prolazili nezamislive torture na Golom otoku. No, navedeni pozdrav je svakako pokazao svu negativnost kada je jugoslavenska vojska s četnicima napadala Hrvatsku, kada su se dogodile Ovčara, Velepromet, Škabrnja…

No, nigdje u Zakonu ne stoji da je isti pozdrav zabranjen, a nema baš ni nekih zahtjeva da se isti ukine, iako se nekoliko puta godišnje javno podsjeti na njega uz nezaobilazne kape s petokrakama. Pitanje koje se nameće je osjeća li se netko ugrožen zbog poruke “spreman sam umrijeti za dom” i zašto.

I dok se obilježavaju vojno redarstvene obljetnice, ponovno se izvlače stare svađe i stare rane dvaju naroda, a razlog za to je u 21 stoljeću nepotreban i besmislen, a koristi se očito ciljano u PR svrhe. Naime, hrvatski narod trenutno prolazi teško razdoblje kada bi se trebao polako uključivati u život nakon izolacije zbog koronavirusa, kada mu slijedi nezaposlenost, ekonomska kriza, strah za egzistenciju, nasilje, depresija… a u cijeloj toj situaciji treba na brzinu provesti izbore.

Ne treba zaboraviti ni da je upravo počelo javno zaziva reformi, koje bi trebale konačno smanjiti administraciju i riješiti političke uhljebe. Kako bi se narodu i medijima dala druga tema, bez kreativnosti, najlakše se bilo sjetiti ustaša i partizana.

Hrvatski narod podložan utjecaju

Hrvatski narod za sada pleše kako im se “ubaci” putem medija; voli onoga koga im se podmjesti, vjeruje onomu što im se kaže, radi ono što mu se naloži, pa tako i stalno plovi vremenima prošlosti u kojima su od ruke četnika, partizana i UDBE ginuli Hrvati, od ruke ustaša Srbi. Rane su velike kod oba naroda i umjesto da ih se zaliječi, na njih se šakama baca sol.

Nije važan pozdrav, važno je ponašanje, važno je reći oprosti, važno je zajedništvo, a od toga smo još daleko. I ne samo što smo od toga miljama udaljeni, već smo ostali zaslijepljeni kada je hrvatska mladost rekla da im je više toga dosta i iselila iz svoje domovine. Ostaje samo pitanje kada će političari shvatiti da narod treba spajati, a ne razdvajati.