Službeni Beograd na razaranje Dubrovnika ironično je odgovorio tvrdnjom da “Hrvati pale gume u Dubrovniku”
Granatiranje hrvatskih gradova i ubijanje civila obilježili su Domovinski rat. Gradovi u blizini bojišnice bili su izloženi topničkim napadima, u kojima su stradale stotine nevinih ljudi. Za brojne zločine počinjene tijekom rata odgovorni nikada nisu kažnjeni.
Na današnji dan, 23. listopada 1991. godine, neprijateljske snage prvi su put od početka općeg napada na dubrovačko područje projektilima gađale povijesnu jezgru grada.
Napadi na Dubrovnik
Najteži napadi na Dubrovnik dogodili su se od 8. do 14. studenoga 1991., kada je na područje grada palo više od 5000 projektila. Posebno težak napad uslijedio je 6. prosinca, na blagdan svetog Nikole, kada je na povijesnu jezgru Dubrovnika, zaštićenu pod okriljem UNESCO-a, ispaljeno 600 topničkih projektila.
U tom napadu devet zgrada unutar dubrovačkih zidina potpuno je izgorjelo, a 456 ih je teško oštećeno. Na sam Stradun palo je 45 granata.
Tijekom napada i okupacije dubrovačkog područja, s kojeg je izbjeglo i prognano više od 33.000 ljudi, poginula su 184 branitelja i 92 civila, dok je više od 1500 ljudi ranjeno. U koncentracijskim logorima u Bileći, u Bosni i Hercegovini, te Morinju, u Crnoj Gori, bile su zatočene 423 osobe.
Neprijateljske snage spalile su od Stona do Konavala 2127 kuća, zbog čega je gotovo 7800 građana ostalo bez krova nad glavom. Zapaljen je i zaštićeni Arboretum u Trstenom, star pola stoljeća, a okupirano područje bilo je potpuno opljačkano.
Službeni Beograd na razaranje Dubrovnika ironično je odgovorio tvrdnjom da “Hrvati pale gume u Dubrovniku”.
Deblokada Dubrovnika
Nakon pritiska međunarodne zajednice i početka operacije deblokade Dubrovnika, JNA i ostale neprijateljske postrojbe 26. svibnja 1992. napustile su sjeverozapadni dio dubrovačke općine i premjestile se unutar granica Bosne i Hercegovine. Ondje su zauzele dominantne kote i uzvisine u neposrednoj blizini hrvatske granice.
Zauzimanjem tih položaja, osobito Golubova kamena i Vlaštice, neprijatelj je zadržao veliku prednost nad hrvatskim braniteljima i kontrolu nad Jadranskom turističkom cestom. Dubrovnik je tako ostao pod djelomičnom kopnenom blokadom.
Veći dio regularnih postrojbi JNA povukao se iz dubrovačkog zaleđa, ali su se dobro naoružani pripadnici Teritorijalne obrane istočne Hercegovine ukopali i utvrdili svoje položaje. Dubrovnik je i dalje bio pod kopnenom blokadom jer je neprijateljska vojska s Golubova kamena otvarala vatru na svako vozilo koje se kretalo cestom prema Mokošici i Splitu.
Za zapovjednika Južnog bojišta postavljen je general Janko Bobetko. Uspostavom novog zapovjedništva započeo je akcije čišćenja dubrovačkog zaleđa i potpune deblokade šireg područja Dubrovnika.
Tijekom operacije “Čagalj”, čiji je cilj bio oslobađanje zapadnih dijelova istočne Hercegovine, snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske izbile su na područje Popova polja. Time su stvoreni preduvjeti za daljnje akcije čišćenja dubrovačkog zaleđa.
