Svjedok na suđenju u Beogradu naveo je potporučnika Elvira Hadžića među ljudima koji su 20. studenoga 1991. tukli ranjenike iz vukovarske bolnice i ostale zarobljenike. Trideset pet godina kasnije Hadžić, prema navodima Nikole Kajkića, slobodno šeće po Hrvatskoj. Ostaje pitanje – je li ijedna hrvatska institucija pročitala taj zapisnik i ako nije, zašto nije?
Uoči 18. studenoga, kad Hrvatska po trideset peti put odaje počast Vukovaru, iz sudskih arhiva vraća se jedno ime. Bivši policijski inspektor Nikola Kajkić objavio je na Facebooku fotografiju zapisnika sa suđenja za zločin na Ovčari pred Specijalnim sudom u Beogradu. U tom zapisniku svjedok suradnik navodi da je potporučnik JNA Elvir Hadžić, pripadnik gardijske brigade koja je sudjelovala u opsadi Vukovara, 20. studenoga 1991. na Ovčari tukao zarobljenike odvedene iz vukovarske bolnice. Prema Kajkićevim navodima, Hadžić danas živi u Bosni i Hercegovini, redovito dolazi u Hrvatsku, a da stvar bude apsurdnija priomio je i nagradu u Kaštelima.
Kajkić je objavu naslovio optužbom: „Hrvatska nagradila ratnog zločinca!“ Pitanje koje se nekako odmah nametne je jesu li oni koji su ga nagradili znali da stišću ruku koja je tukla zarobljenike na Ovčari, a možda čak i sudjelovala u njihovim ubojstvima.


Hangar u kojem je počeo pakao
Ovčara je jedno od najtežih mjesta hrvatskog sjećanja. Nakon pada Vukovara pripadnici JNA i srpskih paravojnih postrojbi izveli su iz vukovarske bolnice ranjenike, medicinsko osoblje, branitelje i civile, unatoč dogovoru o evakuaciji pod međunarodnim nadzorom. Autobusima su ih odvezli u hangar na poljoprivrednom dobru Ovčara. Ondje su ih dočekali kroz špalir, tukli satima, a zatim u skupinama odvodili na stratište kod Grabova. Iz masovne grobnice ekshumirani su posmrtni ostaci najmanje dvije stotine ljudi. Najmlađi je imao šesnaest godina, najstariji sedamdeset dvije. Za neke se ni danas ne zna gdje su.
Među njima bila je i Ružica Markobašić. Bila je trudna kad su je odveli s ostalima. Njezino ime spominje se i u zapisniku koji je Kajkić objavio, svega nekoliko redaka iznad mjesta na kojem svjedok opisuje premlaćivanje u hangaru. Ubijena je zajedno s djetetom koje se nikad nije rodilo. Njezina sudbina desetljećima je simbol onoga što se dogodilo na Ovčari – ondje nisu ubijani vojnici u borbi, nego bespomoćni ljudi kojima je obećana sigurnost.
O zločinu se sudilo pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu i pred Vijećem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu. U beogradskim spisima nalazi se i iskaz svjedoka suradnika kojeg Kajkić navodi inicijalima S. P. U tom iskazu, uz imena već osuđenih sudionika, spominje se i Hadžićevo.
“Čim su zarobljenici ušli u hangar, dobivali su batine”
Zapisnik, pisan ćirilicom, opisuje taj dan rečenicama koje je teško čitati. Svjedok kaže da zarobljenici “jednostavno nisu mogli nigdje pobjeći jer je ondje bila rulja“. Čim su ušli u hangar, dobivali su batine od svih koji su bili unutra. Svjedok navodi da je Vidaček zarobljenike udarao metalnom šipkom koju je podignuo ispred hangara, nakon što ju je netko odbacio. Na Ovčaru su toga dana dovezeni ranjenici iz bolnice, pa je teško ne zapitati se čija je to možda štaka bila. Prema iskazu, “Đani” je zarobljenike tukao bejzbol palicom, a svjedok ih je sam udarao nogama. Kao sudionike premlaćivanja spominje i ljude s nadimcima “Topola“, “Cetinje“ i “Kuštro“ te nekog Zorana s Karaburme.
Zatim slijedi rečenica zbog koje je Kajkić zapisnik objavio. „Tu u hangaru bio je i potporučnik Hadžić Elvir iz gardijske brigade, iz moje čete, koji je također udarao zarobljenike“, stoji u zapisniku. Svjedok dodaje da je Hadžić bio blizak s Nadom Kalabom, suprugom Stanka Kalabe, koja je također bila na Ovčari. Kaže i da toga dana s Hadžićem nije razgovarao, kao ni od 4. listopada 1991., kad mu je poginuo prijatelj, prema njegovu uvjerenju od granate koju je ispalio upravo Hadžić.
Iskaz se nastavlja slikom jednako mučnom. Svjedok je vidio kako jedan od prisutnih zarobljenicima oduzima stvari uz riječi: „Neće ti to više trebati.“ Ta rečenica, izgovorena ljudima koji su još bili živi, govori sve o tome što su njihovi mučitelji već znali. Svjedok u hangaru spominje i Stanka Kalabu, njegova oca Branka, nekog Miroljuba te Vuju Zlatara, koji je bio ranjen i šepao.

Kajkić ide i korak dalje. Tvrdi da postoje osnovane sumnje da je Hadžić izravno sudjelovao u ubijanju zarobljenika oko hangara i na mjestu masovne grobnice kod Grabova. Te tvrdnje zasad nisu potvrđene nijednom sudskom presudom. Prema dostupnim informacijama, Hadžić nije pravomoćno osuđen ni za jedno kazneno djelo povezano s Ovčarom. Upravo zato iskaz zaslužuje ozbiljnu i službenu provjeru, a ne šutnju.
Od Bihaća do Kaštela
Kajkićeva objava otvara neugodno pitanje za hrvatske institucije. Kajkić navodi da Hadžić posljednjih desetak godina redovito boravi u Hrvatskoj i da je u Kaštelima, u Splitsko-dalmatinskoj županiji, primio nagradu.
Predstavnici hrvatske vlasti godinama ponavljaju da je glavna prepreka procesuiranju zločina iz Domovinskog rata to što Srbija ne surađuje – ne izručuje osumnjičenike i ne dostavlja dokaze., no Kajkić tu argumentaciju odbacuje uz dozu sarkazma. Pita zašto čekati Beograd ako se ljudi koji se spominju u spisima kreću Hrvatskom. “Vidi ih tu oko nas! Samo ih pokupi!”, napisao je.
Pitanja na koja Vukovar čeka odgovor
Za obitelji ubijenih na Ovčari ovo nije pravna apstrakcija. Majke koje i danas svakog studenoga dolaze pred hangar, djeca koja su odrasla bez očeva i suborci koji su preživjeli opsadu trideset pet godina slušaju da pravda dolazi sporo. Svaka vijest o tome da netko čije se ime spominje u iskazima o tom danu slobodno prelazi granicu i prima priznanja na hrvatskoj obali za njih je nova rana.
Institucije bi zato trebale javno odgovoriti na nekoliko pitanja. Je li Državno odvjetništvo upoznato s iskazom u kojem se Hadžić spominje? Je li protiv njega ikad pokrenuta istraga? Postoji li za njim tjeralica, i ako ne postoji, zašto? Tko ga je i za što nagradio u Kaštelima?
Dok se na ta pitanja ne odgovori, zapisnici iz Beograda i Haaga ostaju podsjetnik da je istina o Ovčari zapisana, ali da još nije do kraja izrečena. Ružica Markobašić i stotine drugih koji su toga dana skrenuli prema Ovčari zaslužuju barem to da svaki trag bude provjeren do kraja.
Prijevod dokumenta s ćirilice
Izvadak iz zapisnika sa suđenja za zločin na Ovčari pred Specijalnim sudom u Beogradu preveli smo na latinicu. Iskaz svjedoka suradnika. Prijevod je vjeran izvorniku, a uglate zagrade označavaju dijelove odrezane na rubu snimke.
„[…] muškaraca koji su stajali ispred ulaza u hangar. Ta trudnica bila je Ružica Markobašić […]. Ova četvorica muškaraca bila su s druge, desne strane od [ulaza]. Ne znam tko ih je izdvojio. Jednostavno nisu mogli nigdje pobjeći jer je ondje bila rulja.
Čim su zarobljenici ušli u hangar, dobivali su batine od nas koji smo bili tamo. Bilo je ondje dosta ljudi koje nisam poznavao. Znam da su ih udarali Vidaček, nekom metalnom štakom koju je uzeo ispred hangara, a koju je netko odbacio, i ‘Đani’, koji je udarao zarobljenike bejzbol palicom. Ja sam ih udarao nogama. Znam da su ih udarali i ‘Topola’ i Zoran s Karaburme i ‘Cetinje’ i ‘Kuštro’. Tu u hangaru bio je i potporučnik Hadžić Elvir iz gardijske brigade, iz moje čete, koji je također udarao zarobljenike. On je inače bio dobar s Nadom Kalabom, Stankovom suprugom, koja je također bila na Ovčari. Ne znam zašto je Hadžić bio tamo, nas dvojica toga dana nismo ni razgovarali. Ja inače s njim nisam razgovarao od 4. listopada 1991. godine, kad mi je poginuo jedan prijatelj, mislim od granate koju je on ispalio.
Vidio sam tamo i [nekoga] kako uzima stvari od zarobljenika, govoreći nešto u smislu ‘Neće ti to više trebati’. Bili su tamo i Stanko i Miroljub, vidio sam [i] Stankova tatu Branka. Vidio sam i Vuju Zlatara, koji je bio ranjen i šepao je. Dodajem da mi je ‘Đani’ prošle godine, kad smo se često viđali i pričali o […]”

