Razgovor vodio njegov dugogodišnji suradnik i prijatelj
Dragi Josipe, povod ovom našem razgovoru doista je velik. Uz to što nam upravo treba iz tiska izići opsežna knjiga na oko 600 stranica koja nosi jednostavan, a tako moćan naslov: „Josip Pečarić“, ova naša suradnja već godinama izaziva veliku pozornost javnosti. Ta knjiga detaljno prati Vaš životni put, Vaš nevjerojatan znanstveni opus, ali i Vašu neumornu borbu za istinu o hrvatskoj povijesti i braniteljima. Kako se osjećate kada vidite svoj život sabran na jednom mjestu, uoči ove promocije kojoj se obojica toliko radujemo?
Akademik Josip Pečarić: Znate što, kad čovjek dođe u ove moje godine, a iza sebe ima stotine knjiga i tisuće znanstvenih radova, rijetko ga što može iznenaditi. Ali ova knjiga….. to je nešto posebno. Ona nije samo pregled mojih formula ili mojih političkih polemika. Ona je svjedočanstvo jednog vremena. Kad listam tih 600 stranica knjige koja nosi moje ime, vidim sve one ljude s kojima sam bio na tribinama, sve one branitelje koje smo branili od zaborava i nepravde, i sve one znanstvenike diljem svijeta s kojima sam surađivao. Radujem se promociji jer to neće biti samo priča o meni, nego o svima nama koji nismo dali na Hrvatsku. Hvala vam na trudu oko ove knjige, ona je kruna dugogodišnjeg prijateljstva i zajedničkog rada.
No, dragi Josipe, nismo stali samo na tome. Evo, upravo smo pri završetku još dviju naših zajedničkih knjiga – jedna nosi naslov „Vukovar“, a druga „Škabrnja“. One govore o najvećim ranama i simbolima hrvatske patnje i herojske obrane. Što Vam je bio glavni motiv da se uoči ovih obljetnica ponovno dotaknemo tih svetih tema?
Akademik Josip Pečarić: Vukovar i Škabrnja temelji su i svetinje na kojima je izrasla današnja Hrvatska. O njima se nikada ne smije prestati pisati niti govoriti. Moj motiv, a vjerujem i Vaš, uvijek je isti, a taj je spriječiti da magla zaborava prekrije žrtvu onih koji su dali sve za našu slobodu. Svjedoci smo vremena u kojem se istina pokušava razvodniti, a krivnja izjednačiti. Ove dvije knjige, „Vukovar“ i „Škabrnja“, naš su zajednički odgovor na te pokušaje. One su dokumenti, svjedočanstva i trajna opomena. Dokle god imamo snage u rukama da držimo pero, pisat ćemo o Vukovaru i Škabrnji jer to dugujemo svakoj nevinoj žrtvi i svakom branitelju. Ponosan sam što te knjige privodimo kraju.
No, nismo se umorili, proputovali smo i održali tribina ni sami ne znamo broj. Posebno pamtim onu našu zajedničku tribinu u Ljubuškom, gdje se u kino dvorani okupilo toliko ljudi da svi nisu uspjeli ni stati unutra. Uvijek ste pronalazili snagu, unatoč godinama i zdravlju, odazvati se svakom pozivu, pomoći svakome tko bi Vas zamolio. Što Vas je cijeli život guralo naprijed da nikada ne kažete “dosta mi je”?
Akademik Josip Pečarić: Ta tribina u Ljubuškom i ta dupkom puna dvorana, to je upravo onaj dokaz koji čovjeku govori da njegov rad ima smisla. Isto je bilo i s našim zajedničkim tribinama o Marku Perkoviću Thompsonu, o kojem smo skupa objavili i knjigu. Kad vidite toliki narod, toliku dvoranu koja diše kao jedno, zaboravite i na umor, i na godine, i na zdravstvene probleme. Pokretala me čista dužnost. Bog mi je dao dar za matematiku, priznanje u svjetskoj znanosti, i osjećao sam da to ime i taj autoritet moram iskoristiti za opće dobro. Nema smisla sjediti u akademiji i šutjeti dok se blati narod iz kojeg si potekao ili dok se zaboravljaju oni koji su krvarili za ovu državu. Meni su često prigovarali iz nekih krugova zašto se ja, kao matematičar, bavim poviješću i politikom. A ja bih im uvijek odgovorio: ako neću ja, tko će? Moja rodna Boka kotorska naučila me što znači čuvati identitet pod svaku cijenu. Pomagao sam svakome kome sam mogao jer je to jedini ispravan kršćanski i ljudski put. Ako ne pomažemo jedni drugima, ako zaboravimo solidarnost, onda gubimo dušu.
Nego, kad spominjete te prigovore, moram Vas pitati: kako zapravo podnosite sve te žestoke kritike i napade koji redovito dolaze s lijeve scene na račun Vaših domoljubnih tekstova i javnih istupa?
Akademik Josip Pečarić: Podnosim ih s osmijehom, zapravo me zabavljaju. Vidite, kad vas napadaju oni koji nikada nisu željeli samostalnu hrvatsku državu ili oni kojima sve hrvatsko smeta, onda znate da radite dobar posao. To mi je najbolja potvrda da su moji tekstovi pogodili u sridu. Problem s tim mojim kritičarima s lijeva jest u tome što oni nemaju argumenata. Ja sam matematičar, moj mozak funkcionira na principu dokaza i činjenica. Kad ja napišem tekst, ja ponudim dokumente, citate i čiste povijesne izvore. Oni na to ne znaju odgovoriti drukčije nego etiketiranjem, uvredama i pokušajima diskreditacije. Ali mene to ne dira. Moje ime u svjetskoj znanosti i u hrvatskom narodu ima svoju težinu koju oni ne mogu izbrisati svojim pamfletima. Što me više napadaju, to mi daju veći motiv da pišem i svjedočim istinu. A takav ste i Vi, gospodine Pavkoviću. Koliko puta su vas napadali, blatili, ali idete dalje. I ja vam se i u tome divim.
Nedavno smo ponovno bili zajedno na svečanoj dodjeli priznanja generalu Ivici Primorcu za najbolju knjigu iz Domovinskog rata. Bili ste u Prosudbenom sudu, ponosni i nepokolebljivi kao i uvijek. Koliko Vam znače ta priznanja koja čuvaju živu istinu o Domovinskom ratu?
Akademik Josip Pečarić: To su za mene najvažniji trenuci. Knjiga generala Primorca kapitalno je djelo i bila mi je iznimna čast biti u tom Prosudbenom sudu vaše udruge i uručiti mu priznanje. Domovinski rat temelj je suvremene Hrvatske. Mi znanstvenici i publicisti moramo biti logistika našim braniteljima i generalima. Oni su državu stvorili mačem i srcem, a mi je moramo braniti perom i istinom. Svaka takva knjiga, svaka tribina na kojoj se okupimo, jedna je cigla u obrambenom zidu protiv onih koji bi htjeli revidirati našu noviju povijest. Bilo mi je neizmjerno drago vidjeti sve te ljude tamo, osjetiti to zajedništvo koje nas je držalo i devedesetih.
Ali…kada pogledate iza sebe, na sve knjige koje smo zajedno objavili, na sve bitke koje smo odvodili na javnoj sceni – jeste li zadovoljni? Što biste poručili onima koji ostaju iza Vas da nastave ovaj rad?
Akademik Josip Pečarić: Zadovoljan sam jer znam da nisam šutio. Nisam bio kukavica. Možda nismo pobijedili u svakoj bitki, ali ostavili smo trag, ostavili smo zapisano. A ono što je zapisano, ne može se lako izbrisati. Onima koji dolaze poručujem samo jedno: nemojte se bojati. Istina je nekada spora, nekada je skupa i donosi progone, ali je nepobjediva. Držite se znanosti, držite se svojih korijena i nikada, baš nikada, nemojte trgovati s ponosom svog naroda. A nama dvojici….. nama ostaje da se veselimo ovoj novoj knjizi i da idemo dalje, dokle god nas noge nose i pamet služi.
Posljednje zbogom velikom čovjeku
Na kraju ovog razgovora dužnost mi je dodati svjedočanstvo o dramatičnim i bolnim trenucima koji su uslijedili. Akademik Pečarić i ja čuli smo se ujutro, upravo na dan kada je moja knjiga o njegovu životu i radu izišla iz tiska. Bili smo radosni, kovali smo planove za njezinu veliku promociju kojoj smo se toliko radovali. Međutim, već te iste večeri javili su mi potresnu vijest da se srušio u svojem stanu i hitno je prevezen u bolnicu. U tim prvim trenucima nije mogao govoriti.
Nekoliko dana kasnije činilo se da se budi nada. Dobio sam obavijest da mu se stanje popravlja te da mu već traže toplice u koje će ga uputiti na oporavak. Jednoga dana javio mi se i osobno iz bolničke sobe. Glas mu je bio toliko slab i promijenjen da ga jedva prepoznah; razumio sam tek svaku treću rečenicu. No, unatoč klonulom tijelu, duh mu je ostao nepokolebljiv. Rekao mi je tada da ćemo čim iziđe iz bolnice nastaviti rad na dovršetku naših započetih knjiga o Vukovaru i Škabrnji te kako ćemo dostojno promovirati ovu moju zadnju knjigu o njemu. Nažalost, sudbina je htjela drukčije. Svega nekoliko dana nakon tog poziva, danas, u četvrtak 29. listopada 2026. godine, stigla je najtužnija vijest. Umro je naš akademik Josip Pečarić. Umro je naš fratelo, naš brat, kako nas je sve zvao don Anđelko Kaćunko, koji je s Pečarićem također puno surađivao i prijateljevao. U tom trenutku sve je stalo. Činilo se kao da su i ptice prestale pjevati. Otišao je veliki svjetski znanstvenik, ali prije svega, otišao je velik i dobar čovjek koji je cijeli svoj život posvetio pomaganju drugima, obrani hrvatskih branitelja i očuvanju povijesne istine.
Neka mu je laka hrvatska zemlja.
