“Srbija se nikada nije iskreno suočila s porazom politike koja je dovela do ratova devedesetih, niti s njezinim posljedicama. Umjesto kritičkog preispitivanja te politike, odgovornosti za nju i ogromnih ljudskih i političkih žrtava koje je proizvela, značajan dio srbijanskog društva nastavlja prihvaćati narativ u kojem se ratovi prikazuju kao povijesna nepravda prema Srbima”
Reakcije u Srbiji i entitetu Republika Srpska na smrt osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića izazvale su zgražavanje širom svijeta, ali su u Tel Avivu potaknule jedan sasvim drugačiji, jeziv osjećaj prepoznavanja. U opširnoj analizi za uglednu izraelsku novinu Haaretz, politička analitičarka Dahlia Scheindlin povukla je paralelu između načina na koji srpsko društvo poriče zločine iz devedesetih i trenutačnog političkog i društvenog stanja u Izraelu zbog rata u Gazi.
Scheindlin podsjeća na Mladićevu ulogu vojnog zapovjednika vojske bosanskih Srba, osuđenog za genocid i druge ratne zločine nad Hrvatima i Bošnjacima.
Njegovo lice, kako navodi, zauvijek ostaje simbol odbojnih djela koja su početkom devedesetih šokirala svijet i nju samu, dok je bila studentica. Ipak, umjesto osude, Srbija mu je priredila ispraćaj dostojan heroja, sa zastavama na pola koplja i strastvenim hvalospjevima tvrdolinijaških političara.
Jeziva bliskost
“Kako Srbi mogu ostati bez pokajanja? Zar trideset godina nakon završetka rata ne odbacuju izgladnjivanje Bošnjaka iza bodljikave žice, masovna silovanja i kosti u zemlji Srebrenice?“, pita se autorica. Gledajući te prizore iz Tel Aviva, naglašava da nije osjetila iznenađenje, već jezivu bliskost.
“Svijet se pitao kako Izrael može prihvatiti ono što radi u Gazi već tri godine. Odgovor Srbije djelovao je poput gledanja u duha budućnosti samog Izraela“, piše Scheindlin i postavlja pitanje budućnosti: “Je li istina, pitala sam budućnost? Hoće li Izraelci za trideset godina svečano blagoslivljati Benjamina Netanyahua kao heroja obrane? Što je s Yoavom Gallantom, ministrom obrane tijekom prve godine rata u Gazi, čovjekom koji je zagovarao kolektivnu i hermetičku opsadu i vodio nemilosrdan rat koji je odnio najmanje onoliko civilnih života koliko i više od 41.000 poginulih u Bosni? A to su samo dvojica Izraelaca koji se suočavaju s optužnicama Međunarodnog kaznenog suda.”
Analizirajući reakcije s prostora bivše Jugoslavije, Scheindlin ističe da smrt ratnog zločinca ne donosi iscjeljenje niti automatski zacjeljuje rane. U tekstu prenosi riječi Emira Suljagića, ravnatelja Memorijalnog centra Srebrenica i čovjeka koji je sam preživio genocid. Suljagić je na X-u napisao da je gradio bolji život ne čekajući Mladićevu smrt:
“Ne znam što bih rekao, niti želim komentirati gnusobu koja je umrla u pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu. Umjesto toga, pomogao sam kćerima napraviti ‘nakit’… Čitao sam im priče pred spavanje. Obje sam uspavao. Moj život ide dalje. Moja djeca neće odrastati u istim sjenama u kojima sam ja odrastao.”
Autorica navodi i zapažanja poznatog kosovskog intelektualca Vetona Surroija, koji se prisjetio čuvene fotografije na kojoj Mladić s lažnom velikodušnošću potapše bošnjačkog dječaka po glavi, dok praktički u istom trenutku izdaje naredbu da se dječakov otac zakolje zajedno s još 8000 ljudi. Surroi podsjeća da su srpske vlasti godinama štitile Mladića i Radovana Karadžića od međunarodne pravde te zaključuje: “Njegovo tijelo je možda položeno u lijes, ali general Mladić nastavlja živjeti.”
“Srbija se nikada nije iskreno suočila s porazom politike koja je dovela do ratova devedesetih”
Iz ovih iskustava Scheindlin izvlači ključnu lekciju za Bliski istok: međunarodna zajednica 1995. godine u Bosni i Hercegovini nije čekala da strane počnu vjerovati jedna drugoj kako bi nametnula mirovni sporazum.
“Prevedeno na izraelsko-palestinske odnose, nitko nikada ne bi trebao čekati ‘izgradnju povjerenja’ niti uvjetovati mir. Rat, okupacija i ubijanja moraju prestati odmah, a ne nakon što pričekamo da se ljudi počnu osjećati ugodno jedni s drugima, jer se to vjerojatno neće dogoditi“, ističe autorica.
Ipak, naglašava da srbijansko društvo nije potpuno homogeno. U tekstu citira izjavu Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, na čijem je čelu Sonja Biserko, organizacije koja je u izjavi poslanoj Haaretzu jasno poručila:
“Srbija se nikada nije iskreno suočila s porazom politike koja je dovela do ratova devedesetih, niti s njezinim posljedicama. Umjesto kritičkog preispitivanja te politike, odgovornosti za nju i ogromnih ljudskih i političkih žrtava koje je proizvela, značajan dio srbijanskog društva nastavlja prihvaćati narativ u kojem se ratovi prikazuju kao povijesna nepravda prema Srbima.”
“To što ste bili žrtva zločina ne pruža nikakav štit od toga da postanete počinitelj”
Biserko upozorava da ovaj narativ ima odjeka i među mlađom generacijom koja sebe vidi kao nositelja demokratskih promjena, te naglašava da stvarna demokratizacija zahtijeva “temeljni prekid s ideologijom koja je opravdavala rat, teritorijalnu ekspanziju i nasilje u ime srpske nacije”.
Scheindlin podsjeća i na pozitivne primjere, poput mladih u Novom Sadu koji su cijepali plakate s Mladićevim likom uz povike “Zlikovac, a ne heroj!” i “Srbi nisu genocidan narod”, kao i na brojne građane koji godinama u javnosti jasno osuđuju ratne zločine i genocid u Srebrenici.
Na kraju svoje obuhvatne analize izraelska analitičarka poziva se na zaključke povjesničara i teoretičara poput Hannah Arendt i Christophera Browninga, koji su dokazali da u odgovarajućim, užasnim okolnostima svatko može biti pretvoren u zločinca i ubojicu.
“To što ste bili žrtva zločina ne pruža nikakav štit od toga da postanete počinitelj – prečesto nas to učini slijepima za samu mogućnost da naše vlastito nasilje ikada može biti zločin, jer sve postaje ‘samoobrana’“, upozorava Scheindlin.
Objašnjava kako su Srbi devedesetih bili uvjereni da su žrtve povijesti, spajajući glasine o Albancima na Kosovu s traumama iz Drugog svjetskog rata i ustaškim zločinima, sve do poraza od Osmanskog Carstva 1389. godine. Ta stvarna i mitska trauma eksplodirala je u egzistencijalnu prijetnju koju su iskoristili vlastoljubivi vođe, prožimajući društvo nacionalizmom kroz turbo-folk glazbu i akademske radove.
“Kao Židovku, ono što me proganja nije samo to kako se jedan narod može zaklati ili kako se svijet može mobilizirati da zaustavi takvu okrutnost. Vjerujem da je hitnije pitanje koje bi sva društva trebala postaviti sebi: kako ćete prepoznati zločinca kada se pojavi među vama, u vaše ime, u ime vaše djece, da bi legitimirao svoje zločine nad drugima? Kako ćete znati da ste iskorišteni i što ćete učiniti da zaustavite zločine?“, zaključila je Dahlia Scheindlin u Haaretzu.
