Hrvatski časnički zbor Grada Splita objavio je priopćenje u kojem izražava punu potporu povjesničaru dr. sc. Mariju Jarebu i novinaru Mislavu Togonalu zbog, kako navode, njihova zalaganja za slobodu znanstvenog istraživanja i javne rasprave o događajima od 27. srpnja 1941. godine. U priopćenju pozivaju na preispitivanje dosadašnjeg načina obilježavanja toga datuma, cjelovito istraživanje svih ratnih zločina i stradanja civila te utvrđivanje povijesnih činjenica bez ideoloških i političkih ograničenja.
Priopćenje Hrvatskog časničkog zbora Grada Splita prenosimo u cijelosti.
“Hrvatski časnički zbor Grada Splita daje punu potporu povjesničaru dr. sc. Mariju Jarebu i novinaru Mislavu Togonalu, koji su u javnom prostoru otvorili legitimnu i potrebnu raspravu o stvarnom karakteru događaja od 27. srpnja 1941. godine.
Smatramo nedopustivim da se znanstvenike i novinare izlaže političkim pritiscima i pokušajima javne diskreditacije zato što iznose istraživački utemeljena stajališta i propituju povijesne narative oblikovane u komunističkom razdoblju. Povijesna znanost i slobodno novinarstvo ne smiju biti podvrgnuti ideološkoj cenzuri.
Posebno zabrinjava što se 27. srpnja i danas obilježava u okviru jednostranog prikaza „Dana ustanka naroda Hrvatske“, bez cjelovitog sagledavanja događaja koji su toga dana i u tjednima nakon njega uslijedili.
Ne osporavamo da su nad srpskim civilima počinjeni zločini koje treba jasno istražiti i osuditi. Postojale su i lokalne skupine samozvanih, takozvanih „divljih ustaša“, koje su počinjale nasilje, pljačke i ubojstva. Međutim, prethodni zločini ne mogu biti opravdanje za kolektivnu odmazdu i masovne pokolje hrvatskoga i muslimanskog stanovništva.
Već od 27. srpnja 1941. započela su ubojstva civila na području Like i zapadne Bosne. Ubijeni su hodočasnici iz Drvara koji su se vraćali sa svetkovine svete Ane, zajedno s drvarskim župnikom vlč. Waldemarom Maksimilijanom Nestorom. U Bosanskom Grahovu na osobito svirep način mučen je i ubijen don Juraj Gospodnetić. Uslijedili su zločini i progoni u Brotnji, Boričevcu, Suvaji i drugim hrvatskim naseljima, a nekoliko tjedana poslije i masovno stradanje muslimanskog stanovništva Kulen-Vakufa i okolnih sela.
Te su žrtve desetljećima bile potisnute na rub službenog sjećanja jer se njihovo stradanje nije uklapalo u nametnuti komunistički mit.
Posebnu važnost ima istraživanje povjesničara Maxa Bergholza, autora nagrađene knjige Nasilje kao generativna sila. Bergholz ne štedi nijednu stranu: opisuje zločine počinjene nad Srbima, ali jednako tako dokumentira masovne zločine četničkih skupina, tzv. srpskih ustanika nad hrvatskim i muslimanskim civilima. Njegovo istraživanje potvrđuje koliko su jednostrani i selektivni nametnuti jugoslavenski povijesni narativi opasni i neprihvatljivi.
Zato smatramo da je krajnje vrijeme da Republika Hrvatska preispita način obilježavanja 27. srpnja i prekine s praksom koja proizlazi iz komunističke interpretacije povijesti, a zanemaruje patnju hrvatskih i muslimanskih žrtava.
Pozivamo Hrvatski institut za povijest, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, sveučilišta, arhive i druge relevantne ustanove da pokrenu sustavno i interdisciplinarno istraživanje događaja od srpnja do rujna 1941. godine, utvrde potpunu kronologiju zbivanja te izrade cjelovit poimenični popis svih civilnih žrtava, bez obzira na njihovu nacionalnost i vjeru.
Također pozivamo na javnu i stručnu raspravu o tome može li se datum koji je za tisuće hrvatskih i muslimanskih obitelji označio početak progona, pokolja i trajnog egzodusa i dalje obilježavati kao dan političkog slavlja.
Republika Hrvatska počiva na slobodi znanstvenog istraživanja, slobodi novinarstva, dostojanstvu svake nevine žrtve i pravu na povijesnu istinu.
Hrvatski časnički zbor Grada Splita stoga će, zajedno s hrvatskim braniteljskim, žrtvoslovnim, znanstvenim i drugim udrugama, poduprijeti sve zakonite inicijative kojima je cilj cjelovito rasvjetljavanje događaja i prestanak njihova jednostranog prikazivanja.
Puna potpora dr. sc. Mariju Jarebu i Mislavu Togonalu.
Istina ne može biti selektivna, niti žrtve mogu biti podijeljene na one kojih se smijemo i one kojih se ne smijemo sjećati. Samo cjelovita povijesna istina može biti temelj pijeteta, pomirenja i odgovornosti prema svim nevinim žrtvama.”
