Dokumentarno-igrani film Stipe Majića Pipe ponovno je otvorio rane preživjelih zatočenika srpskih logora – i podsjetio da za mnoge od njih rat nikada nije završio.
Kada su se u dvorani Kulturnog centra u Kaštel Lukšiću upalila svjetla, prvo što se vidjelo nisu bili aplauzi. Bile su to suze. Na licima gledatelja, ali i na licima glavnih aktera filma – ljudi koji su preživjeli ono što danas, u susjednoj državi, službeno tvrde da se nije ni dogodilo.
Povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije “Oluja”, ovog je ponedjeljka u Kaštel Lukšiću prikazan dokumentarno-igrani film “Glavu dole, ruke na leđa”. Autor filma, Stipe Majić Pipe, u njemu je sabrao svjedočanstva vukovarskih branitelja koji su nakon pada grada u studenom 1991. godine zarobljeni i odvedeni u srpske koncentracijske logore, gdje su mjesecima trpjeli premlaćivanja, ponižavanja i mučenja – mnogi od njih do smrti.
Svjedočanstva koja bole i danas
Ono što projekciju ovog filma čini drugačijom od uobičajenog gledanja u kinu jest činjenica da su u dvorani, uz publiku, sjedili i sami akteri filma. Draško Čović, Vlatko Voloder, Miroslav Josić i saborski zastupnici Domovinskog pokreta Predrag Peđa Mišić i Tomislav Josić nakon projekcije su stali pred publiku i, još jednom, prepričali dane provedene u logoru. Bio je tu i sam redatelj, Stipo Majić Pipe kojeg je po tko zna koji puta iznova potresao film koji je napravio.
Svaki puta kada svjedoče, vraćaju se u iste te mjesece patnje. Svaki put im se, kažu oni koji ih poznaju, u očima ponovno pojave suze – iste one koje su te večeri u Kaštelima potekle i niz lica gledatelja. Pa ipak, ne odustaju. Iz projekcije u projekciju, iz grada u grad, nastavljaju pričati svoju priču, jer znaju da je tišina najveći saveznik zaborava. Svjedoče ne samo za sebe, nego i za one koji se više ne mogu vratiti i ispričati što im se dogodilo – za suborce koji su pod udarcima batina ostali zauvijek u tim logorima.
Zemlja koja niječe vlastite logore
Ono što ovu priču čini posebno teškom jest to da Srbija, tri desetljeća poslije, i dalje ne priznaje da su se na njezinom teritoriju uopće nalazili logori u kojima su hrvatski branitelji bili zatočeni i mučeni. Za preživjele to nije samo povijesna nepravda – to je rana koja se svaki put iznova otvara, jer poricanje zločina onima koji su ga preživjeli, oduzima i posljednji djelić priznanja za ono što su prošli. Upravo zato filmovi poput “Glavu dole, ruke na leđa” dobivaju težinu koja nadilazi umjetnost – oni postaju dokaz, svjedočanstvo koje ostaje zapisano onda kada službena politika susjedne države odluči šutjeti.
Grad koji se sjeća
Projekciji filma nazočili su brojni uzvanici iz javnog i političkog života. Među njima i DP-ov ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, David Vlajčić, koji je u Kaštela došao sa suprugom.
“Ako mi ne pjevamo naše heroje, onda to neće nitko drugi, zato treba podržati ovakve stvari. Svi zajedno, kako su oni bili jedan uz drugoga u tim najtežim danima, tako i u svim danima poslije, na tome treba graditi Hrvatsku. Nadam se da će mladi sebe graditi kroz ovakve priče. Jednostavno, lijepo je danas biti u Kaštelima“, poručio je Vlajčić.
Uz njega, projekciji su prisustvovali i DP-ov ministar demografije i useljeništva Ivan Šipić, saborski zastupnik Domovinskog pokreta Ivica Kukavica, dogradonačelnik Kaštela Antonio Budimir, predsjednik Gradskog vijeća Kaštela Mario Škopljanac, ravnateljica Turističke zajednice Kaštela Nada Maršić, pročelnik Upravnog odjela za izgradnju, održavanje i imovinsko-pravne poslove Ivica Škopljanac, kao i brojni predstavnici braniteljskih udruga.
Događanje je organizirano pod pokroviteljstvom Grada Kaštela, a u organizaciji Turističke zajednice Kaštela u suradnji s Gradskim ogrankom Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata grada Kaštela i Kaštelanske zagore. Odabir trenutka – uoči obljetnice “Oluje” i Dana pobjede i domovinske zahvalnosti – nije bio slučajan. U danima kada se slavi vojna pobjeda koja je okončala rat, Kaštela su odlučila podsjetiti i na onu drugu, tišu i bolniju stranu domovinske povijesti – na one koji su platili najvišu moguću cijenu da bismo tu pobjedu uopće dočekali.
Za mnoge u dvorani te večeri film nije bio samo podsjetnik na prošlost. Bio je poziv da se ne zaboravi – ni na žrtve, ni na one koji su preživjeli, ni na istinu koju netko izvan hrvatskih granica i dalje odbija priznati.
