Desetljećima nakon raspada Jugoslavije u javnom prostoru i dalje se vode rasprave o njezinoj ostavštini, pri čemu se nerijetko ponovno otvaraju pitanja jugonostalgije, odgovornosti za ratove te položaja Hrvatske unutar bivše države. U autorskom tekstu fra Petar Jeleč podsjeća kako je hrvatska borba za samostalnost bila legitimno ostvarenje prava na slobodu i samoodređenje, a ne rezultat ekstremizma ili povijesnog revizionizma. Autor pritom analizira političke, ideološke i društvene okolnosti raspada Jugoslavije, kritizira pokušaje izjednačavanja odgovornosti za ratove 1990-ih te propituje nasljeđe komunističkog sustava, odnos prema Katoličkoj crkvi i suvremene oblike jugonostalgije.
Piše: Fra Petar Jeleč / Svjetlo riječi
Hrvatska težnja za samostalnošću i državnošću nije bila nikakav agresivni hir, već obrambena, demokratska reakcija, duboko utemeljena na prirodnom i međunarodnom pravu naroda na samoodređenje. Krivnja, stoga, nikada ne može biti podijeljena. Ne postoji znak jednakosti između agresora koji s tenkovima ide pokoriti i sravniti tuđe gradove i naroda koji u tenisicama i s lovačkim puškama brani goli opstanak, vlastitu djecu i pravo na svoje ime.
Premda je prošlo nekoliko desetljeća od raspada totalitarne tvorevine zvane Jugoslavija, u javnom se prostoru s vremena na vrijeme, poput sablasti, pokušavaju reanimirati jugonostalgija, mitovi o „zlatnom dobu“ i nekakvom idiličnom suživotu među narodima koji je, eto, naprasno prekinut zbog zlih nacionalista. Međutim, kada se magla ideološke propagande i selektivnog pamćenja raščisti, dolazi se do nepobitne činjenice kako hrvatski narod nema ni jednog jedinog razloga žaliti za Jugoslavijom i njezinim slomom. Za Hrvate je ta država od prvog do posljednjeg dana bila tamnica identiteta, prostor sustavnog zatiranja vjere i, u konačnici, poligon za krvavu, rušilačku agresiju. Žaliti za takvim sustavom ne znači samo pokazati povijesnu nepismenost, nego i uvrijediti rijeke krvi i suza koje su prolivene da bi se iz tog bolesnog narativa konačno iskoračilo u slobodu.
Jedan od najupornijih, najperfidnijih i najopasnijih mitova koji se i danas pokušava nametnuti u regionalnim, ali i nekim domaćim intelektualnim krugovima, jest teza o „podjednakoj krivnji“ hrvatskog i srpskog nacionalizma za raspad države i ratne strahote koje su uslijedile. Ta relativizacija povijesti, osmišljena s ciljem da se operu biografije stvarnih krvnika, nema nikakvo uporište u stvarnosti. Raspad Jugoslavije nije uzrokovan simetričnim ekstremizmima, niti su srljanje u rat vodile dvije jednake slijepe sile. Rat je bio izravna posljedica eksplozije velikosrpskog hegemonizma koji je u drugoj polovici 1980-ih dobio svoj službeni, crno na bijelo napisani programski dokument – Memorandum SANU.
Ovaj dokument Srpske akademije nauka i umetnosti bio je jasan i nedvosmislen ideološki uvod u rat. On je ponudio pseudoznanstvenu platformu za rušenje ustavnog poretka, agresivno tvrdeći da su Srbi u Jugoslaviji žrtve i ugnjetavani, čime je prokrčen put Slobodanu Miloševiću, mitinzima istine i takozvanoj „antibirokratskoj revoluciji“. S druge strane, hrvatska težnja za samostalnošću i državnošću nije bila nikakav agresivni hir, već obrambena, demokratska reakcija, duboko utemeljena na prirodnom i međunarodnom pravu naroda na samoodređenje. Krivnja, stoga, nikada ne može biti podijeljena. Ne postoji znak jednakosti između agresora koji s tenkovima ide pokoriti i sravniti tuđe gradove i naroda koji u tenisicama i s lovačkim puškama brani goli opstanak, vlastitu djecu i pravo na svoje ime.
Da bismo u potpunosti razumjeli dubinu ove tragedije, moramo ogoliti i dekonstruirati sam pojam Jugoslavije. I prva i druga Jugoslavija bile su u svojoj suštini ništa drugo nego modifikacije i različiti oblici projekta Velike Srbije. Prva Jugoslavija, nastala 1918. godine pod žezlom dinastije Karađorđević, bila je neskrivena velikosrpska hegemonija presvučena u privid trojedinog naroda. Sa svojim Vidovdanskim ustavom, kraljevskom diktaturom i potpunom centralizacijom vlasti u Beogradu, ona je tretirala hrvatske i druge nesrpske teritorije kao ratni plijen, nastojeći nasilno zatrti hrvatsko ime i identitet. Kada je taj model propao u krvi i ratnom kaosu, nastala je druga, komunistička Jugoslavija. Iako se kitila parolama o „bratstvu i jedinstvu“ i federalizmu, ona je zapravo predstavljala samo moderniziranu, sofisticiraniju verziju istog velikosrpskog koncepta. Ključne poluge moći, od diplomacije, tajnih službi pa sve do represivnog aparata i vrha vojske, ostale su čvrsto u beogradskim rukama. Beograd je funkcionirao kao carski centar koji je ekonomski iscrpljivao hrvatske krajeve, dok je svaki hrvatski politički i kulturni uzlet, pa i onaj najdobroćudniji, odmah etiketirao kao „nacionalizam“ i grubo ga sasijecao.
U tom sklopu, danas se u javnom prostoru nameće opasan povijesni falsifikat i mit kako su partizani zaslužni za nastanak današnje Hrvatske. Ta teza je potpuno lažna. Josip Broz Tito i jugoslavenski komunistički pokret bili su u korijenu i bez ikakve zadrške protiv svake ideje samostalne hrvatske države. Nitko se od partizanskih vođa nije borio za slobodnu i neovisnu Hrvatsku, dapače – svaka pomisao na hrvatsku državnu samostalnost smatrana je smrtnim neprijateljem njihova revolucionarnog i jugoslavenskog projekta. Partizanski ratni cilj bio je isključivo obnova Jugoslavije pod krinkom komunističke diktature, a ne sloboda hrvatskog naroda. Krajnja je povijesna ironija da su avnojske i republičke granice – koje su komunisti iscrtali pukom administrativnom samovoljom i unutarstranačkim kalkulacijama, ne misleći pritom nikada dopustiti narodima stvarno pravo na odcjepljenje – na koncu, uslijed raspada sustava, poslužile kao pravni temelj za međunarodno priznanje današnje Hrvatske i drugih država. To se dogodilo mimo njihove volje i usprkos njihovim planovima, a ne zahvaljujući njima.
Da su partizani bili neprijatelji bilo kakvog oblika samostalne Hrvatske, najbolje dokazuje činjenica da njihova borba nije imala nikakve veze s borbom protiv fašizma kao takvog, već isključivo sa željom za obnovom jugoslavenskog i uvođenjem boljševičkog sustava. Da je 1941. godine na vlast u Zagrebu umjesto Ante Pavelića i ustaša došao demokratski izabrani Vlatko Maček s Hrvatskom seljačkom strankom (HSS) i proglasio samostalnu, demokratsku Hrvatsku, komunisti i partizani bi protiv takve države ratovali apsolutno istim žarom i brutalnošću. Za njih je neprijatelj bila sama ideja hrvatske državnosti, bez obzira na to tko je predstavljao. Korištenje ustaškog režima i Ante Pavelića bilo je i ostalo samo zgodna propagandna fasada pod kojom se opravdavalo uništavanje bilo kakve hrvatske političke opcije.
Od samih svojih početaka u svibnju 1945. godine, ta je država građena na temeljima masovnih grobnica, Bleiburga, Teznog, Macelja i nepreglednih križnih putova. Bio je to sustavan, državni projekt etničkog, klasnog i političkog progona. Stotine tisuća Hrvata kroz desetljeća su bile prisiljene napustiti svoja ognjišta – bilo kao politički emigranti koji su bježali pred likvidacijama zloglasnih jugoslavenskih tajnih službi, bilo kao „gastarbajteri“ koji su trbuhom za kruhom odlazili na Zapad, bježeći pred namjernim ekonomskim zapostavljanjem i iscrpljivanjem hrvatskih krajeva.
Posebna, najotrovnija oštrica režima bila je usmjerena prema Katoličkoj crkvi u poraću. Komunističke su vlasti vrlo dobro znale da je Crkva stoljetni čuvar nacionalne svijesti, pismenosti i moralnog integriteta naroda, pa su na nju nasrnule bezdušno i divljački. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, montiranim je sudskim procesom utamničen i polagano trovan, dok su stotine svećenika, franjevaca, redovnika i redovnica završile na dugogodišnjim robijama u Zenici, Lepoglavi i Staroj Gradiški, a mnogi su mučki, bez suđenja, bačeni u jame. Katoličkoj crkvi su brutalno oduzeti odgojni zavodi, katoličke škole, tiskare i sjemeništa, a javno očitovanje vjere, odlazak na svetu misu ili proslava Božića bili su sigurna karta za društvenu marginalizaciju i policijsko uhođenje. Bio je to perfidan pokušaj duhovnog obezglavljivanja jednog naroda.
Kada se taj truli sustav, izgrađen na sili i strahu, konačno počeo rušiti pod teretom vlastitih laži, njegova udarna igla postala je Jugoslavenska narodna armija (JNA). Ona je u potpunosti skinula masku navodne „narodne vojske svih naroda i narodnosti“ i transformirala se u brutalnu, jednonacionalnu velikosrpsku vojnu silu. Koristeći oružje koje su plaćali svi građani te propale države, JNA je bez milosti razarala Vukovar, palila sela po Slavoniji, granatirala Dubrovnik i činila zvjerstva koja su zgrozila civilizirani svijet. Nakon Hrvatske sve je to s jednakom brutalnošću nastavila raditi u Bosni i Hercegovini.
I danas, desetljećima nakon što je taj krvavi pir završen, iz službenog Beograda i tamošnjih medija neprestano slušamo istu, izlizanu, agresivnu retoriku o „ustaškoj Hrvatskoj“ i nekakvoj „novoj NDH“. Te patološke optužbe služe isključivo kao opravdanje za vlastite povijesne poraze i neugasle imperijalne aspiracije. Upravo zbog te vječite, nepromjenjive prirode velikosrpske politike, iznimno je dobro i spasonosno što se Hrvatska konačno i nepovratno udaljila od bilo kakvih jugoslavenskih i balkanskih integracija.
Nasuprot tom mraku, današnja je samostalna Republika Hrvatska živi materijalni dokaz ispravnosti povijesnog puta raskida s balkanskim asocijacijama i kojekakvim „jugoslavijama“. Unatoč svim unutarnjim problemima, korupciji, gospodarskim izazovima i birokratskim kočnicama, Hrvatska danas nezaustavljivo grabi naprijed. Išlo bi to i puno brže i bolje da nije bilo krvave srpske agresije i rata i da je sprovedena prijeko potrebna lustracija. Usprkos tome Hrvatska je danas punopravna članica Europske unije, europodručja, Schengena i NATO saveza, čime je dugoročno osigurala svoje granice i integrirala se u najuži krug zapadne civilizacije kojoj je povijesno, kulturno i duhovno oduvijek i pripadala.
Međutim, taj se impresivan napredak događa usprkos jednom dubokom i upravo nevjerojatnom društvenom paradoksu. Naime, dobar dio akademske, kulturne i umjetničke elite u samoj Hrvatskoj – a tu posebno prednjače pojedini razvikani pisci, kolumnisti i novinari – pati od teškog oblika kronične jugonostalgije. Ti krugovi se, trideset i više godina kasnije, još uvijek duboko u sebi ne mire s nastankom i postojanjem samostalne Republike Hrvatske i propašću Jugoslavije.
Ovdje svjedočimo neviđenom licemjerju: dok s jedne strane s prezirom gledaju na hrvatsku državotvornost perfidno povlačeći paralele između današnje Hrvatske i NDH, istodobno bez ikakvog srama i u punom kapacitetu koriste sve financijske blagodati, proračunske potpore, nacionalne mirovine, stanove i nagrade te iste države. Ta neskrivena, patološka netrpeljivost prema zemlji u kojoj žive i od koje lagodno žive najplastičnije se i najniže ogleda u njihovom odnosu prema uspješnim hrvatskim športašima (npr. hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, rukometnoj reprezentaciji…). Uspjesi hrvatskih športaša koji diljem svijeta s ponosom pronose hrvatsko ime i simbole, u toj samozvanoj eliti izazivaju tjeskobu, pa se porazima Hrvatske na sportskim terenima otvoreno, neskriveno i s pakosnim trijumfalizmom raduju. To više nije stvar političkog neslaganja; to je dijagnoza dubokog identitetskog kompleksa. Povijest nije učiteljica života onima koji namjerno sklapaju oči pred njezinim lekcijama. Jugoslavija je bila i ostala sinonim za grobnice, utišane glasove, progonjene svećenike i tenkove koji gaze vlastiti narod. Za njom mogu žaliti samo oni koji su od njezine nepravde profitirali ili oni koji su slijepi pored vlastitih očiju.
