Najrazorniji zagrebački potres, onaj iz 1880., ostavio je brojna svjedočanstva, među kojima, do sada javnosti nepoznato pismo zagrebačkog profesora filozofije i teologije Josip Stadlera, u kojem budući vrhbosanski nadbiskup kaže kako je pomislio da mu je „kucnuo posljednji čas“.
„Zacijelo ste već u novinama čitali o velikoj nesreći koja je zadesila Zagreb, nažalost mora se reći da je to istina“, kaže Josip Stadler (1843-1918) u pismu rektoru rimskoga zavoda Andreasu Steinhuberu (1825-1907) i opisuje:
„Osjetio sam kako poda mnom drhti tlo, vidio sam kako se nada mnom ljulja strop, čuo sam kako oko mene pucaju debeli zidovi; izvana se čulo kako se ruše dimnjaci, crijep i zidine, čuo sam strašan zvižduk, poput zvižduka mnogih parobroda i valova“.
„Kada se sve to uzme zajedno, i još više od toga što se ni izraziti ne može, onda ćete si moći malo predstaviti, kako sam se osjećao“, podcrtava svoj doživljaj potresa Stadler.
Potres koji je odnio dva ljudska života
Potres se dogodio 9. studenog 1880., odnio je dva ljudskih života, 29 osoba ozlijedio i nanio velike materijalne štete.
O njemu su izvještavale ondašnje novine i bilježile kronike na njemačkom govornom području, a svoja svjedočanstva ostavili su i pojedinci kao, na primjer, književnik August Šenoa, kaže hrvatski i bosansko-hercegovački povjesničar, esejist i prevoditelj Jozo Džambo, koji je preveo pismo Josipa Stadlera, te ga ustupio HINA-i uz tumačenja.
Šuma potpornjeva u zgradama
Stadler je rektoru Steinhuberu na prvome mjestu čestitao imendan, blagdan sv. Andrije 30. studenog, zahvalio mu za kritički pregled te godine objavljene knjige „Theologia fundamentalis” u Zagrebu, te nakon opisa svoga doživljaja potresa predstavio njegove posljedice na crkve, crkvene građevine i druge kuće u Zagrebu.
„Čitav grad izgleda kao da ga je bombardirao neprijatelj. Više kuća morati će biti potpuno srušeno, što se već čini, a jedan njihov broj djelomice odstranjen“, kaže Stadler i dodaje: „Na Kaptolu izgleda kao u nekoj šumi, budući da su sve zgrade osigurane potpornjima da se ne sruše.“
Zatim Stadler u pismu datiranu 26. studenoga 1880. iznosi štete koje je potres od prije 19 dana uzrokovao na građevinama: „Za naše sjemenište potrebno je najmanje 50.000 guldena, a to nije dovoljno da se ono dovede u prikladno stanje. Lijepa gotička kapela u našem sjemeništu morati će biti potpuno srušena. Kuće naših kanonika oštećene su u tolikoj mjeri da je više njih zrelo za rušenje, a ni 100.000 guldena neće biti dovoljno da namjeri štetu“.
„Šteta je neprocjenjiva“
Stadler opisuje i štete na katedrali i u okolici Zagreba: „Naša lijepa prvostolna crkva pretrpjela je štetu od najmanje 200.000 guldena. Strop je pao pravo na glavni oltar koji je stajao 40.000 guldena, a prozori sa skupocjenim slikama na staklu su oštećeni“.
Prevoditelj Džambo ističe kako je teško preračunati vrijednost guldena u današnje eure, jer je upravo tih godina u Austriji bila monetarna reforma, ali smatra da bi se vrlo grubo moglo reći da je jedan gulden iznosio otprilike današnjih 10 eura.
Tročlana radnička obitelj davala je te godine za stan, hranu i grijanje mjesečno 50 – 80 guldena. Naučnik (šegrt) zarađivao je mjesečno 15 guldena, radnik u tkaonici 25 guldena, a posluga u otmjenijim kućama 50 guldena, navodi za primjer Džambo.
„U okolici Zagreba u mnogim selima srušene su potpuno crkve s tornjevima (s ovima i župne kuće). Šteta je neprocjenjiva. Stanje je još žalosnije kada se uzme u obzir da se pristigli milodari daju privatnim osobama, a na crkve se, koliko je meni poznato, pri tome ne misli“, žali se Stadler u pismu.
„Dao Bog da nam ovo bude na spasenje!“
Zbog potresa i naknadnog višekratnog podrhtavanja tla, mnogi su Zagrepčani morali napustiti domove. I Stadler je morao napustiti zgradu sjemeništa i preseliti se u Dugu ulicu broj 19, kasnije preimenovanu u Radićevu.
„Nakon prvog velikog potresa (9. studenog) bilo je preko 60 drugih manjih i većih potresa. Ovi se ponavljaju još uvijek. I prošle noći (od 24. na 25. studenoga) bilo je slabijih potresa. Jedne noći bilo ih je sedam, tako da su svi napustili kuće i izašli van. Vidjelo se ljude kako spavaju u kočijama i pod vedrim nebom. Preko 6.000 stanovnika napustilo je grad, kaže Stadler, i dodaje: „Pa ipak se u Zagrebu ispunila ona proročka izreka: Cum iratus fueris, misericordiae recordaberis (U gnjevu se svojem smilovanja sjeti).“
„Premda su se u kućama srušili stropovi i zidovi, nema mrtvih (s dva izuzetka). Gotovo svatko priča: Da sam bio tamo, da sam načinio samo jedan korak, bio bih mrtav: Digitus Dei est hic, utinam ad salutem! (Ovo je prst Božji: dao Bog da nam ovo bude na spasenje!),“ završava Stadler pismo kojeg je nakon nepunih 140 godina iz rukopisa preveo Jozo Džambo.
Ostatak života u Sarajevu
Džambo je do nedavnog umirovljenja radio na više znanstvenih institucija u Njemačkoj i bavio se, uz ino, hrvatskom kulturnom povijesti na njemačkom govornom području. U popratnom komentaru Džambo ističe kako nije poznato da je Steinhuber odgovorio svome „vrlo zahvalnom bivšem pitomcu”, kako se Stadler potpisao.
Steinhuber je upravo te godine prestao biti rektorom zavoda, što je Stadler shvatio kao potvrdu vijesti da će Steinhuber biti imenovan kardinalom. Međutim, to se tada nije dogodilo; Steinhuber je na čast kardinala uzdignut tek četrnaest godina kasnije, kaže Džambo i zaključuje:
„Stadler će točno godinu dana nakon potresa poći u Rim i odsjesti u zavodu u kojem je kao pitomac proveo sedam punih godina. Razlog putovanja bila je njegova posveta za biskupa u bazilici sv. Klementa. Vrativši se iz Rima, on je u siječnju 1882. u čamcu prešao Savu kod svoga rodnog mjesta Broda na Savi na bosansku stranu, da bi 15. siječnja u Sarajevu bio ustoličen za vrhbosanskog nadbiskupa, na kojoj će službi ostati do svoje smrti 1918. godine“. Godine 2002. u Sarajevu je pokrenut crkveni postupak za proglašenje nadbiskupa Stadlera svetim.
