Od pristupačnih “ljudi iz naroda” iznimno brzo postaju nedodirljivi birokrate
Nakon što se prebroje izborni glasački listići, pojedini političari i politikanti godinama pate od potpunog gubitka dodira sa stvarnošću. Od pristupačnih “ljudi iz naroda” iznimno brzo postaju nedodirljivi birokrate. To je prema svemu sudeći postalo pravilo, a ne iznimka. Naime, gradonačelnici, župani i saborski zastupnici prije izbora su spremni popiti kavu na svakom uglu, javiti se na svaki telefonski poziv i saslušati svaku bakicu na tržnici. No, čim zasjednu u fotelje, građani za njih postaju tek smetnja i statistika.
Najstrašniji primjer tog licemjerja vidljiv je na ulicama Zagreba. Dok se realan broj najranjivijih sugrađana u metropoli penje na već zastrašujući broj beskućnika, gradska vlast pod vodstvom Tomislava Tomaševića sustavno okreće glavu. Sramotna je činjenica da službeni smještajni kapaciteti Grada Zagreba u Velikoj Kosnici i Sesvetskom Kraljevcu
iznose tek jadnih 115 mjesta. Gdje bi trebali spavati ostali? S obzirom da su tople noći puni su ih parkovi! Ti ljudi, među kojima je i sve veći broj žena koje bježe od obiteljskog nasilja, na kiši, snijegu ili nesnosnim ljetnim vrućinama ponižavajuće čekaju u redovima za jedini topli obrok. Nemaju prihoda, zakon im zabranjuje prošnju, a iz ono malo prenoćišta ih tjeraju na ulicu u rano jutro.
U toj masi ljudi iznimno slabog materijalnog stanja nalazi se i relativno ne mali broj hrvatskih branitelja, koji, kako kažu, nisu imali sreće pa da budu ranjeni. To su ljudi koji su nekada dali sve za ovu državu, a danas u rukama drže samo izblijedjelu braniteljsku iskaznicu, jer osim nje nemaju doslovno ništa. Istina, Ministarstvo hrvatskih branitelja pomaže koliko može, ali to je daleko od onoga što je prijeko potrebno, ne sutra nego – danas. Kad ste zadnji put vidjeli neku političku facu, nekog ministra, gradonačelnika ili saborskog zastupnika, da je s tim ljudima sjeo, popio piće, platio im kavu i ljudski ih saslušao? Nikada. Što gradonačelnik zna o njihovoj patnji? Ništa. Nitko ga nikada, kao ni većinu njegovih kolega, nije vidio da je stao, popričao s tim ljudima na margini društva i ponudio stvarno rješenje.
U naprednijim društvima postoje lideri, poput pojedinih američkih gradonačelnika, koji jednom tjedno ili mjesečno odlaze među beskućnike, spavaju i jedu s njima kako bi iz prve
ruke shvatili sustavni problem i pomogli. U Hrvatskoj je to znanstvena fantastika, dok više od deset tisuća ljudi na razini države životari u ekstremno nehumanim uvjetima, bez struje i vode.
Umjesto da svaku subotu ili nedjelju sjedne na javni trg u centru grada, popije kavu s običnim ljudima i sasluša njihove probleme, Tomašević i njemu slični radije biraju izolaciju. Razlog je jasan: oni se svojih glasača boje. Boje se izići među narod jer znaju da nisu ispunili ni polovicu svojih pompoznih predizbornih obećanja. Strah od neugodnih pitanja i opravdanog bijesa prevarenih građana jači je od bilo kakve političke odgovornosti.
Zato umjesto među narod, politička kasta radije odlazi sa svojim poltronima i suradnicima u zatvorene krugove elitnih restorana. Tamo, uz skupu janjetinu i vino o trošku poreznih
obveznika, bježe od stvarnosti i međusobno si laskaju kako su “najpametniji i najljepši na svijetu”.
Posebno je ironična, pa i tragikomična, činjenica da ta ista “božanstva” s političkih funkcija jednom moraju otići, jer vječne fotelje nema. A kad odu, doživljavaju bolno otrežnjenje.
Preko noći padaju u potpuni zaborav i gotovo ih se nitko više i ne sjeća. Dok su se godinama bahato vozili u skupocjenim limuzinama s osobnim vozačima, odjednom ih viđamo kako idu pješice, guraju se po tramvajima ili se voze na starim biciklima, poput jednog dugogodišnjeg koprivničkog župana. Odjednom postaju nevjerojatno skromni, pristupačni i odjednom bi opet pričali s narodom. Ali tada je kasno, jer narod pamti tko je bio čovjek dok je imao moć u rukama, a tko je glumio elitu.
To je sramotno, jadno i porazno za društvo koje ih hrani. Političari na vlasti moraju shvatiti da njihov posao počinje nakon izbora, a ne završava s njima. Vrijeme je da izađu iz restorana i suoče se s brojkama i ljudima koje su tako lako zaboravili, prije nego što ih sustigne neumoljiva sudbina bivših političara na biciklima.
