Predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata Sandra Rapčak pronalaskom nove grobnice ponovno živi nadu da će u njoj pronaći kosti njenog oca Borisa Rapčaka.
To je bilo 30.09.’91.godine, mi smo bili u Sotinu u našoj obiteljskoj kući. Tata je ujutro u 6 sati, kao i svako jutro, išao na farmu Jakubovac raditi, s obzirom da je bila uvedena radna obaveza. I tog jutra ga je baka ispratila i vratila se u kuću i negdje oko 8 sati je u selo ušla JNA na tenkovima. Tada su većinu kuća i zapalili i crkvu bombardirali. Mi nismo imali gdje pobjeći. Probali smo prema Dunavu, međutim selo je bilo skroz okupirano sa svih strana i tako da smo se sakrili u podrumu jedne naše stare kuće. S nama je bio i naš susjed.
Kada su došli do naše kuće vikali su da izađemo van i mi smo izašli. Odvojili su didu i tog susjeda na jednu stranu, a mamu, baku i mene na drugu. Tog susjeda i didu su skinuli gole, vezali bodljikavu žicu oko njihovog tijela i za tenk i tako ih vukli kroz cijelo selo. Ja se ne sjećam toga jer sam imala dvije godine, znam ono što su mi moji pričali,” ispričala je Sandra za Croniku prije otprilike godinu dana.
Sandrina obitelj još uvijek ne zna gdje je pokopan njen otac Boris. Tražila je i pitala, a ono što je saznala nije je odvelo do mjesta gdje leže kosti njenog oca.
“Ja sam pričala i sa ženom koja je bila u toj kući gdje su njega zarobili. Pitala sam je točan datum, međutim ona mi nije znala reći je li to bio 30.09. ili 01.10., ali po svemu sudećio izgleda da je zarobljen 01.10. Kad su došli na Jakobovac odvest mog tatu, ona mi je ispričala kako su ujutro sjedili u toj jednoj kući Mije Mendeše i tu su njih nekoliko pili kavu. Moj tata je plakao i govorio ‘odveli su mi moju Sandru’. Znači, on 30.09. nikako nije mogao znati da su mene odveli. Ona mi je rekla da je moj tata došao preko njiva na motoriću. Znači, on je najvjerojatnije taj dan još bio živ, došao kući i vidio da nas nema i vratio se na Jakobovac. Ta žena kaže da je govorio ‘ubit će i mene, ubit će i mene’. I tad mi je rekla da je uzeo nož i urezao moje ime na svojoj ruci. Ubrzo nakon toga došli su Srbi iz Negoslavaca, zarobili su tatu i još jednog čovjeka koji je u tom trenutku bio u toj kući s njim. Rekla je da je vidjela da su ih pretukli i obukli im uniformu JNA i odveli ih u smjeru Ovčare, Negoslavaca.
Gdje točno mi ne znamo. Mi smo zarobljeni 30.09. i tada su baku, mamu i mene odveli u Negoslavce. Mi nismo bili u logoru, nego kao u kućnom pritvoru. U Negoslavcima je bio logor na kraju sela i postojali su ti kućni pritvori, gdje bi nas oni držali u podrumima,” ispričala je Sandra Rapčak.
Danas je u obitelji Rapčak nada da će konačno doći kraj njihovom iščekivanju, a Sandra je na svom Facebook profilu napisala:
“5 dana prije godišnjice stiže vijest.. u isto vrijeme nada i bol. Ponovno iščekivanje.. i bez obzira na bol, na bakine suze, voljela bih da ovo bude naše zadnje iščekivanje nakon kojeg ćemo pronaći mir.“
