Predstava “Hotel Zagorje” Anice Tomić i Jelene Kovačić, premijerno izvedena u petak u Gavelli, emocionalno je razorno teatarsko putovanje u traumatičnu hrvatsku prošlost koje autentično intimno iskustvo rata pretače u ludičku pokudu suvremene zbilje, u komadu koji slabosti pretvara u snagu i obrnuto.
Autorski projekt redateljsko-dramaturškog dvojca Tomić i Kovačić prema motivima istoimena romana Ivane Bodrožić, predstava “Hotel Zagorje” atmosferična je, izrazito fizički zahtjevna psihološka drama puna duboke simbolike, u kojoj se sadašnjost i prošlost isprepliću, oživljavajući autentično autoričino svjedočanstvo u eksploziji demonstracije ženske snage.
Roman “Hotel Zagorje“, objavljen 2010. godine, jedan je od najzapaženijih hrvatskih književnih debija koji je tada 28-godišnjoj autorici donio niz nagrada, a danas se smatra jednom od najboljih knjiga o vremenu Domovinskog rata.
Pisana iz perspektive desetogodišnje djevojčice koja je 1991. godine morala napustiti rodni Vukovar, priča prati njezino sedmogodišnje prognaništvo u iščekivanju vijesti o ocu koje nikada neće stići – nestao je na Ovčari. Jedna od ključnih postaja njezina puta je privremeni smještaj u zgradi bivše Političke škole Josip Broz Tito u Kumrovcu, po kojoj je roman i dobio svoj ironični naslov, i koja je jedan od glavnih likova ove predstave.
Zadržavajući infantilnu perspektivu pripovjedačice, utkanu u sadašnjost kroz neprekidne flashbackove i reminiscencije od kojih je sastavljen čitav komad, na pozornici teatra u Frankopanskoj gradi se i razotkriva potresna slagalica osobne traume koja razigranom glumačkom suigrom dramatski raste i razvija se u neku vrstu manifesta upozorenja na iskustvo pojedinca kao gradivnog elementa iskustva čitavoga naroda.
Sugestivno putovanje kroz vrijeme
Uobličen u neobičan hibrid stand-upa i grčke tragedije – gdje se glumice neprekidno retorički obraćaju publici prvo je uvodeći u priču a potom i provodeći kroz nju bešavnom izmjenom individualnih monologa, dijaloških razmjena i zajedničkog nastupa prema gledalištu – komad prati prepoznatljivu poetiku autorskog dvojca, koja tekstu pristupa kao živom organizmu, stavljajući kompletni dramski kontekst u neprekidan pokret.
Srce i pluća, te izvanredno atmosferične teatarski oživljene osobne ispovijesti čini osam glumica, koje u predstavi utjelovljuju likove Bodrožićkine potresne životne priče, Dijana Vidušin (Ivana), Ksenija Pajić (majka), Perica Martinović (baka), Bojana Gregorić Vejzović (teta Slavica), te kao Ivanine prijateljice iz Hotela Tena Nemet Brankov (Nataša), Antonija Stanišić Šperanda (Marina), Ivana Bolanča (Jelena) te, u ulozi Zorice, Lana Meniga, studentica glume zagrebačke ADU koja je zamijenila Ivanu Roščić, koja se ozlijedila dan uoči premijere, na generalnoj probi.
Putovanje kroz vrijeme
Gledatelja u priču uvlači sama Ivana (Dijana Vidušin), koja pred publiku, jednu po jednu, izvlači protagonistkinje svojega života provedenog u privremenom smještaju u Zagorju. One se potom ritualno vraćaju u vremenu gotovo 30 godina unazad i, kao u nekom činu dijabolične hiperbole stand-up nastupa, nevinim glasom djevojčica kakve su nekada bile, slažu tim strašniji mozaik Ivanine, i svih njihovih priča.
Putovanje kroz vrijeme oslanja se na fotografije devastiranog zdanja nekadašnjeg mjesta radnje “Hotela Zagorje” među čijim ruševinama kroz priču iskrsavaju davno nestali ljudi, odavno proživljeni prizori.
Tragična dubina njihova iskustva personificira se u predstavi kroz neku vrstu zadirkivanja: tijelo predstave diše, neprekidno se uvlačeći pa ispuhujući, u ritmičkoj izmjeni prijeteći uljuljkujućih dionica nakon kojih slijedi gotovo fizički šok, sve do iznimno potresnog kraja u kojemu se implozija očaja pojedinca pretvara u ultimativnu eksploziju emocija koje se raspršuju i zahvaćaju sve u publici.
Svi su likovi ove drame žene, crpeći na nevidljivoj i neprepoznatoj ali presudnoj ulozi žene u ratu, kao onoj koja ne ide u aktivnu borbu, ali su njezine bitke podjednako teške. Mozaik predstave slaže se bešavnim spajanjem niza motiva, koji se neprimjetno prelijevaju, prelamaju i izmjenjuju, bacajući u jednom zastrašujuće alegorijskom trenutku čitavu publiku i na samo poprište smrti: u logor.
Simbolika predstave odražava se i u načinu na koji je konstruirana; čitav je komad sazdan od suprotnosti – tempo pripovijedanja kreće se u rasponu od izuzetne snage do potpune iscrpljenosti, kretnje su u rasponu od dječje nespretnih do stamenih postura onih koji znaju da su preživjeli susret sa smrću, izrazito atmosferična glazba, koja se kreće od bossa nove u laganim trenucima do orgazmički dramatične.
Uznemirujuća predstava koju se mora pogledati
Sve je u toj predstavi u funkciji šokiranja, a njezin je ključni provodni motiv – kao što je to i u samome romanu – iščekivanje vijesti o nestalome ocu. Otac kao nevidljivi glavni lik čitavoga komada konačno se utjelovljuje u izvanredno skrojenoj zadnjoj sceni kao metafora duboke patnje, nadanja i boli jedne djevojčice, koja neće moći krenuti dalje sa svojim životom dok joj se otac ne vrati.
Teška i uznemirujuća predstava, “Hotel Zagorje” u Gavelli potresni je hommage Ivaninom i svim drugim nestalim i poginulim očevima, braći, djedovima; strašan podsjetnik na ono što se nikada ne smije zaboraviti, i dojmljiv intimni obračun s prošlošću koja nikada neće nestati.
U završnom emocionalnom krešendu, gledatelju će se zauvijek u sjećanje urezati slika djevojčice koja svojega oca gleda, “skrivena iza poker aparata, dobro podmićena čokoladom iz duty free shopa koja je u Vukovar stigla prekasno, kao i međunarodni Crveni križ, kao i ljudskost, kao, uostalom, i sve dobro što beskrajno kasni u ovaj dio svijeta”.
“Ove pretanke ruke dobila sam od njega, nije mi krivo zbog mene, nego, kako se njima mogao braniti kad su ga tukli“, stih je Ivanine pjesme posvećene ocu, i stih koji objašnjava zašto predstave, i knjige, kao što je “Hotel Zagorje”, moraju postojati.
