Zašto se bojimo promjena?
Odluke, dobre ili loše obilježavaju naš život. Dobra odluka usmjeri život u blagostanje i red, dok nam one loše naprave nered i kaos. Donoseći par loših odluka čovjek često postane skeptičan sam prema sebi i “zamrzne” se svaki puta kada treba donijeti novu odluku, pa makar i onu malu.
Kako često i sama važem i važem odluke, na ćakuli uz kavicu s psihoterapeutkinjom realitetne terapije Ljiljanom Šupraha pokušala sam saznati kako donositi odluke i pokrenuti njihovu realizaciju.
Odluke donosimo i kada ih ne donosimo
I ne donošenje odluke je zapravo odluka. Odluka znači neku promjenu, a mi imamo svoje obrasce ponašanja u kojima smo u zoni konfora. I naš mozak se protivi promjenama, pa tako odluka da nešto promijenimo u životu stvara nelagodu. Promjena je suočavanje s nečim što je nepoznato, pa bila to promjena prehrane, stila života, odluka na razvod, odluka da se preselimo ili da promijenimo posao. To znači automatski izlazak iz zone konfora. Ponekad krenemo u promjenu, no kada dođe do trenutka kada osjetimo bol promjene često, umjesto da idemo kroz tu bol, vratimo se nazad. Primjer je to mnogih brakova koji su na rubu razvoda, ali nikako da dođe do onog službenog.
Sve što radimo, radimo da zadovoljimo svoje potrebe
Osim bioloških potreba, koje automatski, bez razmišljanja zadovoljavamo čineći pri tome da se najbolje osjećamo, imamo i psihološke potrebe. Imamo potrebu za pripadanjem, ljubavi, za moći, za samopoštovanjem, slobodom i zabavom. Ako jedna od tih potreba nije zadovoljena, dolazimo u neravnotežu. A svi želimo biti u ravnoteži. Jedan od takvih primjera je žena koja živi u braku i nesretna je. To znači da neka od potreba nije zadovoljena. Međutim, žena ima strašnu potrebu za pripadanjem, koja je jača od ovih drugih potreba i to je drži u braku, iako je nesretna. Ovisno koja je potreba prevladavajuća, to će na neki način dovesti do odluke. No, činjenica je da potrebe
mijenjaju mjesta na rang ljestivici, te prevladvajuća potreba može postati i neka druga. Tada žena napravi samoprocjenu što će biti bolje za nju. Zapravo, uvijek se radi o zadovoljavanju naših potreba, onih koje su nam važne manje ili više. Iako nevjerojatno zvuči, ali i muž koji zlostavlja ženu zadovoljava neku svoju potrebu.
Ono što nas zadržava u lošim odnosima je strah od nesigurnosti i neizvjesnosti
No, ako bolje razmislimo, ništa na ovom svijetu nije sigurno. Siguran je samo ovaj trenutak, tu gdje jesmo. Slijedeći je već upitan. Ono što je jedino stalno, to je promjena. Zanimljivo je da ljudi uvijek žele promijeniti ono što je nepromjenjivo, a jedino možemo promijeniti sebe. Možemo promijeniti naše cjelokupno ponašanje. To je ono što ja mislim, što ja osjećam, što ja činim i to je ono što moja fiziologija radi. I to se sve skupa događa u isto vrijeme.
Najčešće ne živimo u sadašnjem trenutku, već u prošlosti
Bavljenje prošlošću je doslovno uludo provedeno vrijeme. Zato se, kada misli o prošlosti počmu navirati treba zapitati pomaže li mi to i kako to da nemam zabavnijih stvari sada, nego baviti se prošlošću. A prošlošću se bavimo kada nismo sretni u sadašnjosti. Rješenje je dakle da imamo osmišljen život, radimo stvari koje nas vesele, da rado budemo s ljudimo, da uživamo i u trenutcima kada smo sami. da slušamo glazbu, da se veselimo malim stvarima. I onda neće biti potrebe za razmišljanjima o prošlosti i zbrajanja što se tamo dogodilo i tko je kriv.
Emocije su te kojima ne možemo upravljati
Ali, možemo odlučiti kako razmišljati, kako si predočiti situaciju u kojoj se nalazimo, da ne očajavamo kada se dogode neke loše stvari. Kada tako razmišljamo to prate emocije. Drugim riječima, ako razmišljamo da nam je život grozan, da smo uništeni, jadni, to prati emocija i osjećamo se jadno. A osim toga, takvim razmišljanjima dajemo mozgu informaciju da nam je loše i on prosijeđuje tu informaciju cijelom tijelu, te stvar postaje još gora, razbolimo se. Zar nije puno bolje preispitati koja je to naša prevladavajuća potreba i izvršiti samoprocjenu kojom ćemo ustanoviti je li ona toliko vrijedna da živimo na način da budemo nesretni. I odlučiti. Biti svjesni da svaka odluka donosi promjenu, a svaka promjena bol. Ali, kroz tu bol promjene treba hrabro proći gledajući unaprijed na sve ono dobro što nas očekuje. Gledajući cilj koji smo postavili. I kada dođe kriza svjesno okrenuti način razmišljanja iz onog negativnog, razarajućeg u pozitivno.
I kako je psihoterapeutkinja realitetne terapije Ljiljana Šupraha zaključila na kraju našeg razgovora: “Možeš razmišljati jadna ja, bila sam žrtva ili možeš jednostavno sama sebi reći, prošla sam to u životu i to dokazuje moju hrabrost i neuništivost.” Možeš izabrati i to je ono najljepše.
