U riječkom brodogradilištu dovršava se sramotna i bezobrazno skupa rekonstrukcija broda “Galeb” – ploveće palače komunističkog diktatora pod čijim su službenim znakovljem 1991. bjesomučno razarani Vukovar, Dubrovnik, Škabrnja, Šibenik, Zadar, Osijek, Vinkovci, Split i stotine drugih hrvatskih gradova i sela, dok se, da komedija bude veća, nad hrvatskom braniteljskom i društvenom scenom nadvila nevjerojatna, kukavička i zaglušujuća tišina.
Za obnovu ovog simbola režima koji je desetljećima sustavno proganjao hrvatsku državotvornu misao bez ikakvih se problema pronalazi golemih 14 do 15,3 milijuna eura javnog novca – pri čemu kritičari opravdano upozoravaju da su ukupni popratni troškovi i odgode narasli na šokantnih 22 milijuna eura – a sve to plaćaju hrvatski porezni obveznici, među kojima su i obitelji onih koji su dali živote za slobodu.
Od “krvave petokrake” do Galeba
Ova ploveća provokacija samo je logičan nastavak sustavnog ideološkog inženjeringa koji u Rijeci traje godinama, a čiji smo vrhunac vidjeli u rujnu 2020. kada je u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture na vrh Riječkog nebodera drsko postavljena ona nakazna, krhotinama stakla načinjena “krvava” zvijezda petokraka, kao otvoreni šamar žrtvama Domovinskog rata.
I dok se tada i sada u javnosti pokušava stvoriti privid da se o svemu tome šuti, stvarna tragedija leži u potpunom moralnom slomu i šutnji onih koji su prvi trebali stati na branik istine, jer se opravdano postavlja pitanje zašto su vodstva pojedinih utjecajnih braniteljskih udruga postala tako tiha i gdje su nestali glasni artikulatori nacionalnog ponosa.
Jesu li udruge izgubile oštricu?
Odgovor je bolno prizemne i prozaične naravi jer svjedočimo procesu u kojem je jedan dio udruga sustavno pacificiran i eutanaziran kroz izdašna proračunska financiranja i natječaje, jer jednom kada postanete ovisni o državnoj i lokalnoj financijskoj pipi, oštrica kritike se potpuno tupi, a autentični bunt zamjenjuje komfor političke zavjetrine u kojoj je pametnije šutjeti nego riskirati gubitak sredstava za sljedeću obljetnicu.
No, da ponovno istaknemo, tek samo jedan manji dio braniteljskih udruga dobrano je financiran od države dok su ostale, brojne udruge nešto poput „ptica pjevica“, tj. gotovo se same financiraju.
Rijeka koja je dala 50 tisuća ljudi za obranu Hrvatske
Cijeli ovaj paradoks postaje još strašniji i gori kada se prisjetimo povijesne činjenice da je upravo Rijeka s okolicom dala golemu žrtvu i ogroman doprinos obrani Domovine, poslavši na bojišnice više od pedeset tisuća ljudi kroz sve legendarne postrojbe, ostvarivši navodno stopostotni odaziv na mobilizaciju, bez dezerterstva.
Umjesto da gradska uprava i institucije s ponosom proslave tu povijest pobjednika, stvarna povijesna baština Domovinskog rata namjerno se gura na marginu i prepušta zaboravu – Hrvatska u svom glavnom gradu i dalje nema centralni, monumentalni Nacionalni muzej Domovinskog rata, dok ponosni hrvatski ratni brodovi poput raketnih topovnjača koji su stvarno branili Jadran i probijali neprijateljske blokade polako trunu skriveni i nedostupni javnosti, turistima i djeci.
Što se prešućuje u priči o Galebu?
Dok se za Titov luksuz pronalaze milijuni, a zagovornici se sramotno pravdaju pričama o “svjetskoj turističkoj atrakciji”, očuvanju industrijske baštine i Pokretu nesvrstanih, u stalnom muzejskom postavu „Galeba“ nema mjesta za fotografije i istinu o Bleiburgu, Križnim putovima i Golom otoku.
Mladim generacijama i stranim posjetiteljima se javnim novcem servira frizirana i opasna priča, dok se svjesno prešućuje činjenica da je upravo ta JNA pucala po našim domovima, zbog čega ova pasivnost dijela braniteljskih udruga predstavlja čisti moralni i povijesni neuspjeh.
Pitanje na koje netko mora odgovoriti
Pravi hrvatski branitelji nisu kalkulirali 1991. na bojišnici s puškom u ruci, pa ne bi smjeli kalkulirati ni danas pred naletom ideološke agresije, zbog čega je krajnji čas da skinu rukavice, prekinu ovaj sramotni zavjet šutnje i glasno upitaju vladajuće elite čiju povijest mi to zapravo plaćamo?
I zašto dopuštamo da spomenici propalom režimu sjaje dok simboli naše pobjede nepovratno propadaju?
