Hrvatska policija je dala iznimno veliki obol tijekom svetog hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Bili su prvi kad je trebalo! To treba neprestano ponavljati! Međutim, o ulozi i značaju tih ljudi danas se malo govori i piše, a ako se to i radi, (najčešće u povodu Dana policije), onda se najviše prostora posvećuje specijalnoj policiji, na čijem je čelu bio legendarni zapovjednik, general Mladen Markač.
Krajem veljače 1992., časni i uvaženi Ivan Vekić, (1938.-2014.), ministar unutarnjih poslova Hrvatske, javno je objelodanio, uz ostalo, i koliko je policajaca (milicajaca) napustilo ovu službu.
Tako je istaknuo da je u razdoblju od 1. lipnja 1990. do sredine veljače 1992. Ministarstvo unutarnjih poslova Hrvatske napustilo 6.873 osobe, (gotovo tri puta više nego što je branilo Vukovar!), od toga 2.913 Hrvata, 2.943 Srba, 768 Jugoslavena i 249 osoba ostalih narodnosti. Svojevoljno su otišle 3.342 osobe, od toga 1.502 Hrvata i 1.212 Srba. Otkaz su dobila 1.663 policajaca (milicajaca), zbog toga što su odbili radne i borbene zadatke, od toga 596 Hrvata i 853 Srba. U mirovinu je otišlo 750 Srba i 523 Hrvata, iznio je ratni ministar Vekić.
Zanimljivo, zar ne?
No, uz to se valja podsjeti, prema riječima tadašnjeg njezina načelnika Ante Devčića, da je u Zagrebačkoj policijskoj upravi tek u veljači 1992. uspio se uskladiti nepovoljan omjer nacionalne pripadnosti djelatnika, koji je bio 1990. – 80 posto Srba prema 20 posto Hrvata!
Tada je hrvatska policija samo za zločine protiv Republike Hrvatske s današnje Sisačko-moslavačke županije podnijela 1.056 kaznenih prijava, dok je, podsjetimo, u Rijeci pokrenuta istraga protiv 40 osoba za koje se sumnjalo da su sudjelovale u genocidu u Saborskom.
Kako i zašto, unatoč toga, gotovo nitko ili točnije rečeno malo je tko, za te strašne zločine odsjedio u zatvoru, odnosno čak i nepravomoćno osuđen?
