Što očekivati i prema čemu težiti u svijetu sve brojnijih oružanih sukoba i poremećaja? Na to pitanje nude se u javnom prostoru različiti odgovori. Pa ipak, nijedna prouka, nijedno istraživanje, analiziranje, zaključivanje i prognoziranje ne može ignorirati poplavu događaja i učinaka koji muče naš um i pobuđuju sve veću zabrinutost i tjeskobu. Suvremeni svijet u sebi se komeša i sukobljava, pri čemu dospijeva do gotovo bezizlaznih situacija: od unutarnjih kriza i nereda te bilateralnih i multilateralnih rasjeda i raspada međunarodnog prava, od narušene trgovinske razmjene i prekida lanaca opskrbe do hibridnih i oružanih bilateralnih i regionalnih sukoba i pogibelji? Što vodi svijet prema sve većem kaosu. Pri čemu Zapad, osobito Europa, a ni brojna druga područja ne stoje dobro ni perspektivno. – Možemo li pronaći neki dobar izlaz iz ove neuravnoteženosti u smjeru ’vraćanja mačeva u korice’ i dovođenja svijeta u novu, mirotvornu ravnotežu, na dobrobit ljudi, narodā i čovječanstva?
Anđele borče, Mihovile, siđi. S visokog neba na pute nam zemne, Satri Sotonu, ratove sve smiri, Očuvaj mir nam! (Iz himna za blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela, 29. rujna)
Kao na pretpostavku za razumijevanje današnjega stanja, mora se prvo podsjetiti na to da su svjetski poredak te njegovu doktrinu, pravila i etiku od 1945. naovamo, a osobito onaj unipolarni, nastao po slomu sovjetskoga komunističkog bloka oko godine 1990., i koji je potrajao do drugog desetljeća ovoga stoljeća, definirale u prvom redu Sjedinjene Države, a donekle i druge velike zapadne sile, poglavito V. Britanija i Francuska, uz potporu ostalih, te utjecajni punktovi moći. Ta politička doktrina i etika bila je podupirana i potvrđivana američkom političkom, ekonomskom, vojnom, obavještajnom, tehnološkom, informativnom, kulturnom i drugom dominacijom odnosno hegemonijom ili prevlašću diljem svijeta, uz izuzeće nekih zemalja koje su joj se više ili manje uspješno odupirale. Nisu se, u suočenju s američkim supremacionizmom, primjerice Hrvatska ili Njemačka, Turska ili Argentina ’pačale’ u to kako (pre)uređivati sustav pravila u međunarodnim odnosima ili protiv koje zemlje politički, diplomatski, propagando, ekonomski ili vojno intervenirati, a kamoli u to kakva će u sebi biti američka demokracija. Ali je vrijedilo obrnuto. U velikoj mjeri to vrijedi i danas, iako su u međuvremenu takvi odnosi znatno poljuljani ili narušeni, posebice s obzirom na opetovano europsko dominantno suprotstavljanje izboru D. Trumpa za predsjednika SAD-a i njegovim politikama.
Kratak osvrt na prijašnje stanje i prijašnje nepravde u doba globalne prevlasti SAD-a
ako su, primjerice, Sjedinjene Države vršile velike pritiske na Hrvatsku da bez otpora i skanjivanja surađuje s Haaškim tribunalom za zločine počinjene na ’području bivše Jugoslavije’, da mu izruči sve optužene generale i ostale i da mu dostavi arhivsko gradivo zaštićeno državnom ili vojnom tajnošću i da pristane na kriminalizaciju Domovinskog rata i desuverenizaciju – a istodobno su same Sjedinjene Države rezolutno odbile pristupiti Rimskom statutu, kojim je predviđeno univerzalno sudište za sve ratne zločine koji su se ili bi se dogodili igdje na kugli zemaljskoj, a koje bi obvezivalo samo države koje prihvate Rimski statut. Američko službeno objašnjenje bilo je vrlo jednostavno: Ne želimo izručivati svoje vojnike tom sudištu zato što bi ono moglo nepravedno suditi i presuđivati američkim vojnicima!
Pritiske u cilju „pune kooperativnosti“ i bezuvjetne suradnje s Carlom del Ponte vršile su na Hrvatsku i razne američke saveznice, članice NATO-a, i međunarodne organizacije i čimbenici koji su bili pod kontrolom što zapadnih država, što zapadnih odnosno globaliziranih mreža i središta moći. Meka, kukavička ili anacionalna vodstva Hrvatske na takva su zahtijevanja i ultimatume, nakon određenih otpora i krizmanja, i pristajala. Onako kao što su se, iako navodno nevoljko, mirila s međunarodnim, pa onda i vlastitim, priznavanjem ’univerzalne jurisdikcije’ Srbije za zločine počinjene u ratu i na teritoriju Republike Hrvatske, na koju je Srbija izvršila brutalnu agresiju, popraćenu brojnim i okrutnim zločinima nad hrvatskim državljanima.
Svi su znali, ne samo u Hrvatskoj, da je takvo postupanje najveće svjetske sile i njezinih pipaka pruženih u sva tijela ’međunarodnoga poretka’ nepravedno i nepošteno i neprincipijelno, ali su smatrali da se toj i takvim nepravdama nitko u stvarnosti ne može, pa se stoga i ne treba suprotstavljati. Mirili su se, unatoč protivljenju glavnine vlastitog naroda, s time da ono što je dopušteno ’Jupiteru’ (vrhovnoj sili) nije dopušteno ’volu’, tj. majušnoj ovozemaljskoj sili (u usporedbi s najvišom i nadzemaljskom) kao što je Hrvatska (Quod licet Iovi, non licet bovi!).
Slična poslušnost brojnih zapadnih zemalja američkom imperiju odnosno ’imperatoru’ pokazivala se je i pri nezakonitim agresijama ili potpomaganju unutarnjih pobuna i agresija na države kao što su Irak, Libija i Sirija, ili pri također tomu prethodećemu međunarodno nezakonitom bombardiranju Srbije, a isto tako i pri međunarodnopravno prijepornoj okupaciji dalekog Afganistana i obaranju tamošnje talibanske vlasti. U vojnoj akciji usmjerenoj protiv talibanskog režima odnosno u invaziji Afganistana, prije nego što su Ujedinjeni narodi donijeli odgovarajuću rezoluciju po poglavlju VII. kojom su uspostavili ISAF, sudjelovale su u prvom redu američke vojne snage, uz potporu britanskih. Ali je neizravnu potporu i tehničke usluge toj vojnoj akciji dalo neizravno najmanje 55 zemalja, među kojima su bile brojne zapadne, ali i primjerice Rusija, Turska i Pakistan. Rijetko se koja od dvjestotinjak država i međunarodnih subjekata na svijetu usuđivala i verbalno suprotstaviti moćnom SAD-u. Takva su općenito bila tada vremena: Amerika je bila vrlo jaka i nije bilo ni poželjno ni neopasno ’stati joj na put’ ili ’cjepidlačiti’ u pogledu njezina ’prava’ na ovo ili ono.
Američki neuspjesi, slabljenje moći i nove nevolje Zapada
No susljedna zbivanja u svjetskoj stvarnosti, u širokoj panorami, zbivanja ’na terenu’ tijekom drugog desetljeća ovog stoljeća te u ovomu trećem pokazala su da američka prevlast i premoć u svijetu slabi, a s njome i ukupna premoć Zapada. Promjena globalnih odnosa moći, jačanje suverenosti mnogih te češća i hrabrije samostalna odlučivanja mimo volje SAD-a i velikih zapadnih sila odnosno organizacija kao što su G7, NATO i EU ima čitav niz razloga i uzroka: od dinamično populacijskih, izmijenjenih trgovinskih i financijskih, drukčijih vojnih, oružanih i obavještajnih odnosa moći do ekonomskih, političkih, socijalnih, unutarnjih, znanstveno-tahnoloških, etičkih, svjetonazorskih, duhovnih i psihologijskih momenata.
Bez ulaženja potanje u sve te aspekte, recimo najprije to da je američka politička, oružana ili interventna sila, kao produžena ruka političke volje reprezentanata američke ’duboke države’ i korporacijskih interesa, uvelike oslabjela, a više puta i jako zatajila. Pokazala se naime neuspješnom ili samo djelomično uspješnom u ostvarivanju postavljenih ciljeva u cijelom nizu zemalja, bilo u vojnim akcijama protiv njih, bilo u miješanju u zbivanja na strani niza ’režima’ ili protiv njih. Navedimo samo eklatantne primjere: Afganistan (iz kojega se američka vojska kaotično povukla, zatečena napredovanjem talibana i munjevitim urušavanjem proameričke afganistanske vojske, pri čemu je ostavljeno oružja u vrijednosti koja se mjeri stotinama milijuna dolara), Irak (odakle se američka vojska upravo povukla, što je rezultat višegodišnjeg pritiska domaće vlade i općeg, za SAD nepovoljna stanja u toj zemlji), Pakistan (američke akcije nisu dokraja otklonile prijetnje terorizma), Sirija (nije u prvom razdoblju oboren Assad, a pušten je iz boce duh „Islamske države“, koji je zaustavila ruska, a ne američka vojna sila), Somalija, Jemen, Libija, Libanon, Niger.
Popisu moramo dodati američko-izraelski ovogodišnji neuspjeh u ciljanom obaranju iranskog režima žestokim kratkotrajnim (kako se planiralo) zračno-raketnim napadima i/ili u prisiljavanju tog režima odnosno iranskoga državnog i vojnog vrha na kapitulaciju. Pri čemu je američka vojna sila istrošila goleme zalihe oružja, pretrpjela velike štete u uzvratnim iranskim napadima te prouzročila nemjerljive štete za američke savezničke zemlje-štićenice u Zaljevu i za čitav svijet na planu energetike i osiguravanja slobode plovidbe i prometnih pravaca za nesmetanu trgovinu sirovinama i proizvodima ključnima za funkcioniranje suvremenog svijeta.
’Liberalna demokracija’ nije preplavila svijet; naprotiv
Dometnimo uz rečeno nezaustavljivo jačanje Kine u svakom pogledu, uz prkošenje Rusije NATO-u te uz jačanje niza regionalnih sila ne samo po brojnosti stanovništva i po vojnoj snazi, nego i po velikim napredcima i konkuriranju SAD-u u sferi naoružanja, industrije, tehnike i informatike. Spomenimo i veliki deficit u trgovini s Kinom te daljnji rast američkoga javnog duga, kojemu se ne vidi kraja i za koji nitko ne zna kada će i kako uopće ikada biti smanjen, a kamoli vraćen. Dodajmo jačanje alternativnih valuta odnosno sredstava plaćanja, koja postupno istiskuju plaćanja u američkim dolarima, napose u moćnom savezu BRICS+. Navedimo i pitanje ugroze američkih i zapadnih interesa u Europi, a u svezi s rusko-ukrajinskih oružanim te rusko-zapadnim hibridnim ratom, sa sankcijama, s krizom energetike i drugih gospodarskih grana. Istaknimo i politička te svjetonazorsko-duhovna kretanja na Zapadu, po kojima populacije postaju sve nespremnije i nesposobnije za pariranje sve snažnijim radnim i vojnim ešalonima vrlo discipliniranih i fanatičnih radnika i vojnika iz drugih dijelova svijeta. Dodajmo i problem useljenika, osobito onih hispanske pripadnosti u SAD-u i onih odanih islamu, a nerijetko i islamizmu po zapadnoj i srednjoj Europi. Imigracije iz izvaneuropskih država u određenoj se mjeri može smatrati ne samo spasom od depopulacije i ekonomskog nazadovanja, nego i opasnom ’petom kolonom’, koja izaziva unutarnje razdore u europskim nacijama i koja možda prethodi vojnoj invaziji na Europu ili neke njezine dijelove u doglednoj budućnosti. A koja u svakom slučaju, uz ostale čimbenike, slabi europsku i zapadnu otpornost na unutarnje i vanjske prijetnje i ugroze. Koje su sve manje hipotetske, a sve više realistične, posebice u sferi ruske vojne prijetnje te ovisnosti europskih zemalja o energentima, sirovinama, (polu)proizvodima, komponentama i informatičkoj opremi iz drugih dijelova svijeta, napose iz SAD-a, Kine, Rusije (energenti), s Bliskog istoka, s Tajvana…
Ovime što je dosad samo natuknuto htjelo se potkrijepiti tezu koja glasi: Sjedinjene Države, Europa i ’kolektivni Zapad’ sve dublje ulaze u ’krizni modus’. Sve su manje i rjeđe u stanju nametati većini svijeta svoju volju i svoje ’standarde’ ili drugima što uvjetovati. Pogotovu nisu više u stanju ’izvoziti demokraciju’ (G. W. Bush), što je još jedna od tlapnji zapadne liberalne demokracije. Nju je početkom 1990-ih ’znanstveno’ formulirao i strateški postavio Francis Fukuyama oholom i totalitarnom tezom o neminovnom prevladavanju i pobjedi liberalne demokracije zapadnoga tipa nad svim drugim oblicima vladavine i ideologije u cijelomu svijetu i, time, o „kraju povijesti“ (jer da nakon ostvarenoga ‘najboljeg od svih mogućih svjetova’, kako bi se izrazio filozof Leibniz, ne može više biti povijesnog razvoja prema čemu drugomu, boljemu, jer ničega boljega od svijeta liberalne demorkacije nema niti može biti); od te utopijske teze on je poslije i sam odustao. Ali čini se da nju zapadne liberalne elite još uvijek imaju za svoje svjesno ili nesvjesno polazište u geopolitičkom planiranju. Iako ’liberalna demokracija’ nije preplavila svijet niti više ima ikakve šanse ikada ga preplaviti. Naprotiv, jačaju njoj oprečne doktrine, politike i prakse. A posebice se pokazuje koliko je Zapad, i ne samo Zapad, u negativnom smislu, ’personaliziran’ i ’privatiziran’ – koliko su osobni, privatno-skupinski i privatno-korporativni interesi presudni za poteze koji se vuku, a koji su ključni za narode i države. Predsjednik Trump ističe se među onima koji pri državničkim potezima nerijetko stavljaju u prvi plan svoj osobni, privatni interes odnosno interes vlastite ‘familije’, skupine, stranke ili konzorcija. A brkanje privatnoga s nacionalnim nipošto nije pokazatelj zrele svijesti o služenju isključivo općemu dobru vlastite nacije, a i dobrobiti čovječanstva. O vladavini prava i obvezatnosti pridržavanja međunarodnog prava, o privrženosti općim vrijednostima i etičkim vrjednotama da se i ne govori. O tomu će biti više riječi u daljnjim nastavcima.
