Dana 17. srpnja Andrej Plenković (r. 1970.) obilježio je 10. godišnjicu svoje karijere na čelu HDZ-a, a 19. listopada zaokružit će 10 godina svoga kontinuiranog vođenja hrvatskih vlada. To je razdoblje u kojemu je učinio i mnogo tvarnoga dobra, osobito u financijskom pogledu, ali i razdoblje u kojem su se nanizale i raznovrsne negativnosti za koje je on bilo subjektivno, bilo objektivno odgovoran. Mišljenja o njemu podijeljena su, no to da je on po posljednjim anketama najomraženiji političar te da politike vlade ne odobrava tri četvrtine anketiranih govori nešto o većinskim ocjenama njegove vladavine i o većinskim raspoloženjima. Otkriće višegodišnjeg kaotičnog odlaganja otrovnog, opasnog i ostalog otpada po Hrvatskoj strašno je uzdrmalo Plenkovića i nepovratno narušilo pomno ’glancani’ sjaj njegove političke ’karizme’. Negativna percepcija vjerojatno će se povećavati, a to će nužno imati, i već ima, i reperkusije vrlo nepovoljne i za HDZ i za čitavu Hrvatsku, a time svakako i za njega osobno i njegovu daljnju političku karijeru.
Njegovu sjaju kraj učini, njegovo prijestolje na zemlju obori. Skratio si dane mladosti njegove, sramotom ga pokrio. Ps 89, 45-46
Poznato je da duga vladavina kvari vladare i one koji imaju najviše i najvećeg udjela u njoj, ali i mnoge manje važne i manje utjecajne koji iz nje crpe za sebe ove ili one koristi i pogodnosti, te da, u stvarnoj demokraciji, dovodi do zamora kod birača, pa i kod samih sudionike dugotrajne vladavine. I desetogodišnja vladavina HDZ-a 1990. – 2000. pod vodstvom njegova utemeljitelja Franje Tuđmana i ostalih zaslužnih za stvaranje i obranu samostalne hrvatske države imala je za učinak to da su, unatoč svim prethodnim HDZ-ovim postignućima, koja su bila ’epohalnih dometa’, vlast na izborima početkom 2000. preuzeli nevjerojatno uvjerljivom pobjedom ni po čemu osobito zaslužni antipodi HDZ-u i Tuđmanu. Nije smetalo što su to bili, u usporedbi s HDZ-ovim kadrovskim sastavom, uglavnom intelektualni patuljci, kritizeri, demagozi i realpolitički ’niš koristi’ ni to što su imali namjeru i uveliku ju i proveli: preokrenuti Hrvatsku naglavce, poništiti dosegnute vrijednosti, za koje se nacija prethodno krvavo izborila, a ne ispraviti, nego naprotiv još povećati (medijski napuhivane) nepravde i zloporabe vlasti zbog kojih je znatan dio birača u međuvremenu okrenuo leđa HDZ-u.
U dosadašnjoj Plenkovićevoj eri događalo se je jako mnogo negativnoga, s kratkoročnim, srednjoročnim i dugoročnim učincima. Više od 30 smijenjenih ministara, niz uhićenih i optuženi dužnosnika te brojne nerašćišćene korupcijske i druge afere pokazatelj su njegova državničkog umijeća u biranju kadrova i općenito u upravljanju vlastitom zemljom. Sve te negativnosti, uz pridodanu kozmetiku potpore Thompsonu i slično, odbile su od HDZ-a sve od njega ljevije opcije i glasače.
Istodobno, Plenković je od početka sustavno opstruirao i mijenjao izvorni program i ’svjetonazor’ HDZ-a i njegovih vlasti, izgoneći iz stranke i države hrvatski nacionalni naboj, tradicionalni vjersko-etički sustav i tradicijske vrijednosti te prinoseći hrvatski narod kao žrtvu na oltar dominantne europske liberalističke ideologije odnosno moderne antireligije. Plenković je doista uspio u temelju promijeniti HDZ, kako bijaše i najavio, te ga, slijedom svojih prethodnika Sanadera i J. Kosor, toliko dekroatizirati i liberalizirati da se mnogim članovima iz 1990-ih takvo što činilo nezamislivim. Zaviri li se u biografiju A. Plenkovića na stranici HDZ-a, vidjet će se da je odstupio i od niza postavki koje je sam naveo kao svoja programska uporišta. Tako u toj od njega napisanoj ili odobrenoj biografiji čitamo i ovo: „HDZ vodim kao stožernu hrvatsku stranku, kao jasno pozicioniranu stranku desnog centra koja baštini demokršćanske, narodnjačke i univerzalne humanističke vrijednosti.“ Svakom objektivnu promatraču razvidno je pak da je današnji HDZ nešto bitno drugo od toga što je i sam proklamirao da će biti. Takvu ocjenu nije više ni potrebno dokazivati ni obrazlagati.
Dugačak je popis ’smrtnih grijeha’ Plenkovića, njemu podaničkih vlada i saborskih legislatura pod većinskom kontrolom HDZ-a, a uz potporukoalicijskih mu partnera i ’žetončića’. Sve se zapravo bitno odvijalo po volji glavom i bradom ’kancelara’. Bez pretjerivanja se može reći da je on vladom odnosno glavninom izvršne vlasti upravljao absolutistički. On je tak koji je odlučivao te i dalje odlučuje o svemu što jest i što nije njegova ustavna i zakonska ovlast. Pri čemu ne poštuje autonomiju nijednog dužnosnika ni ovlaštenoga državnog tijela, pa tako koliko god stigne nadzire i kadrovsku politiku sve do nižih razina kadroviranja. On pritom nije nailazio gotovo niti nailazi ni na kakav otpor unutar vlastitih vlada i saborskih većina, s iznimkom kršenja ’stranačke stege’ od 15-ak zastupnika HDZ-a koji su se usprotivili prihvaćanju Istanbulske konvencije.
Ukinuo unutarstranački pluralizam
Njegovo upravljanje HDZ-om bilo je nešto drukčije, iako se činilo gotovo istovjetnim s upravljanjem Vladom i Saborom. On je za svoje odluke imao uvijek praktički plebiscitarnu potporu svih (članova) najviših tijela HDZ-a, povrh toga je uspješno eliminirao svaki pokušaj iznošenja ili zastupanja u stranci drukčijeg mišljenja od njegova. To i nije neki novum zna li se da HDZ od početka funkcionira kao stranka u kojoj svi slušaju ’gazdu’ i idu za njim. S tom razlikom da je Franjo Tuđman – iako u predratnim, ratnim i poratnim okolnostima, kada je bilo presudno stranačko i nacionalno jedinstvo u temeljnim pitanjima – bio tolerantan spram različitim sastavnicama unutar stranke i spram političarima koji su iznosili i branili drukčija mišljenja od njegova. U njegovo doba bila je to doista pluralistična stranka – u njoj je bilo mjesta za različitosti, za sve njezine „sastavnice“ – iako je on imao iznimno snažan osobni autoritet i karizmu nacionalnog vođe. Mogao je, smatrali su to mnogi, ’smožditi’ koga je god htio. No on nije svojom voljom iz HDZ-a eliminirao ili gurnuo na margine iz razloga neslaganja u mišljenju ili iz svoje isključivosti nikoga. Josip Manolić bio je jedan od rijetkih za koje je dao suglasnost ili predložio nadležnim stranačkim tijelima da ga isključi iz stranke, ali nakon što je pokušao sve učiniti da ga u njoj zadrži – iako doduše ne više kao drugog čovjeka ili trećeg čovjeka u državi, kako je bilo dotad. Njegovo isključenje bilo je motivirano jakim političkim razlozima, a ne osobnim kapricom. Zapravo je do njega došlo zato što se Manolić odmetnuo od nekih temeljnih točaka Tuđmanove politike. Za koju je Tuđman imao demokratski legitimitet – bio je izabran za Predsjednika izravno na općim izborima, a HDZ je pobijedio na izborima sa svojim programom, od kojega je Manolić bitno odstupio.
Poslije Tuđmana – koji je bio mek, pa i premek, osobito spram ljudima iz bivšeg sustava, koje je politički favorizirao i štitio ih od lustracije – jačala je isključivost. Sanader je proveo temeljitu čistku stvarnih ili tobožnjih ’pašalićevaca’, a zapravo znatnog dijela domoljubne desnice odnosno onih koji nisu bili u aparatu ni u službi jugoslavenskoga socijalističkog režima. Ujedno je protežirao svoje pouzdanike, iz osobnih interesa, te je udovoljavao (ne)hrvatskoj i europskoj ljevici, na štetu vlastite desnice i, recimo, HSP-a. Kosorica je nastavila njegovim putem, osim što se njemu ’osvetila’, iako ju je on krajnje nedemokratski oktroirao za svoju nasljednicu, bez čega ona nikada ne bi postala vodeća osoba ni u stranci ni u državi.
Ona je u stranku primila i Karamarka, koji se rano bijaše odmetnuo od Tuđmana, te je s vremenom imao nezanemarive zasluge za dolazak Tuđmanu posve oprečnog S. Mesića na mjesto predsjednika države. Kosorica je primila u stranku i Božinovića i Plenkovića, iako ova dvojica nisu prethodno ispovijedali nikakav hadezeovski ni tuđmanovski identitet niti su bili tako ideološki i programski profilirani. Dapače i naprotiv.
Karamarko je pak, kada je bio izabran na čelnu stranačku poziciju, u prvi plan stavljao uski krug svojih ’pajdaša’ i vlastitih im probitaka odnosno pozicija moći, zanemarivši pritom mnoge druge članove i nečlanove HDZ-a te objektivne i kontekstualne kriterije kadrovskih odabira za važne funkcije. Njegova uskogrudna pomalo ’sektaška’ kadrovska politika jedan je od uzroka da nije uspio postati predsjednik vlade, da je koalicijska vlada potrajala kratko i da je zbog obaranja vlastite vlade, rame uz rame sa SDP-om, i nepovratnog gubitka većine u Saboru, što je iziskivalo nove izbore, bio primoran dati ostavku na vodeće mjesto u stranci.
Plenković je spomenute metode kadrovske selekcije i isključivosti ’doveo do savršenstva’. S vremenom se u tomu i ostalomu osilio. Jedan od posljednjih, iako rubnih, kadrovskih poteza to zorno potvrđuje: on je Furija Radina, nakon što je ovaj nakon 35 godina opozicijskog staža u Hrvatskom parlamentu, tijekom kojeg se gorko zamjerao i tolikim hadezeovcima i nebrojenim hrvatskim domoljubima, imenovao za posebnog savjetnika predsjednika vlade. Tobože, valjda, iz razloga vlastite (tragikomične) ’inkluzivnosti’, a zapravo zacijelo zato da bi ukrijepio na djelu maksimu koju je svojedobno proglasio: „(Ja) mogu što hoću.“ Odnosno: „Promijenit ću HDZ, a zatim i Hrvatsku.“ Kako će ih promijeniti? – Tako da budu po njegovoj osobnoj mjeri ’ustrojeni’ – a svi koji se s time što čini ne slože da budu ’ispljunuti’ ili ’uštrojeni’.
(Nastavit će se)
Izvor: Hrvatsko Nebo
