Nula. To je konačna, sramotna bilanca pravosuđa koje je dopustilo da ratni profiteri u Hrvatskoj ostanu tek moralna etiketa, dok pravno ne postoji niti jedna jedina osoba osuđena za to kazneno djelo.
Dok je narod devedesetih krvario u blatnim rovovima, gubio živote i dijelove tijela na prvoj crti bojišnice, politički podobna kasta u pozadini je bez srama unovčavala tuđu nesreću. Predratni obrtnici, skladištari i sitni partijski aparatčici preko noći su se transformirali u ugledne general-pukovnike i naftne milijardere. Ta mračna pretvorbena pljačka odvijala se pod visokim pokroviteljstvom državnog vrha, a njezini akteri, primjera radi, tada su preuzeli unosnu vojnu logistiku, zatim mljekarski imperij ili desetke tvrtki. Ti i takvi postali su gospodari poratne Hrvatske. Sustav im je omogućio monopol na uvoz nafte pod embargom, netransparentnu trgovinu deficitarnom robom i kupnju državnih poduzeća bez stvarnog novca, putem fiktivnih menadžerskih kredita koje je inflacija ubrzo obezvrijedila.
Završni i najperfidniji korak ove operacije bio je nasilni upad tog prljavog kapitala u medijski prostor. Ratni profiteri i pretvorbeni tajkuni nisu kupovali medije zbog zarade, već da bi stvorili neprobojan informacijski štit oko svog ratnog plijena i ucijenili samu politiku. Kroz fiktivne tvrtke i tajne ortačke ugovore, što je najbolje razotkrila zloglasna afera Grupo, preuzimali su kontrolu nad ključnim tiskanim medijima poput Slobodne Dalmacije, utjecajnim radio postajama i televizijama. Istovremeno, oni koji nisu bili izravno upisani u vlasničke knjige gospodarili su scenom preko svojih novonastalih poslovnih imperija koji su postali najveći oglašivači u zemlji. Milijunskim iznosima za marketing doslovno su kupovali šutnju redakcija; glavni urednici znali su da bi bilo kakvo kopanje po ratnoj prošlosti tih „uglednih donatora” značilo trenutačno povlačenje oglasa i financijski slom medija. Kupnjom medijskog prostora ta je kasta uspješno provela završnu fazu svoje transformacije, ušutkala istraživačko novinarstvo i samu sebe u javnosti rebrendirala iz ratnih profitera u nedodirljivu i uglednu ekonomsku elitu.
Kada je 2011. donesen famozni Zakon o nezastarijevanju ratnog profiterstva, građanima je besramno prodana magla o povijesnoj pravdi i reviziji privatizacije. Taj je zakon od samog početka bio običan populistički igrokaz namijenjen umirivanju osiromašene javnosti. Državno odvjetništvo navodno je pročešljalo stotine starih spisa, no tih nekoliko jalovih optužnica koje su stigle do sudova raspale su se kao kule od karata. Pravosudni bedem, premrežen interesima i strukturama iz devedesetih, osigurao je neprobojnu zaštitu za novopečenu elitu. Ključni trenutak ove institucionalne sabotaže dogodio se kada je Ustavni sud elegantno presudio da se zastarjeli kriminal ne može retroaktivno oživljavati. Time je poslana jeziva poruka: tko god je uspio krasti dovoljno brzo i prikrivati to dovoljno dugo, zakonski je potpuno nedodirljiv. Čak je i jedini veliki proces koji je trebao poslužiti kao ogledni primjer, onaj protiv Ive Sanadera u slučaju Hypo banke, završio pravomoćnim oslobađanjem, dok su drugi, poput Vladimira Zagorca, odgovarali tek za klasični gospodarski kriminal, potpuno zaobilazeći kvalifikaciju ratnog profiterstva.
Hrvatska je tako vlastoručno potpisala kapitulaciju pred onima koji su je opljačkali u njezinim najtežim trenucima. Poruka koju je pravosuđe poslalo ovakvim raspletom duboko je i trajno osakatila moral društva, dokazavši da se kriminal pod državnom zastavom i nacionalnim simbolima u konačnici itekako isplati. Dok stvarni heroji rata danas žive na marginama, slomljeni PTSP-om i s mirovinama na rubu egzistencije, njihovi ratni logističari i pozadinski mešetari uživaju u dvorcima, vilama i naftnim milijunima ispranim kroz legalne poslove i strane korporacije. Oni danas ne sjede na optuženičkim klupama, već u elitnim ložama, drže lekcije o poduzetništvu i kreiraju ekonomsku i medijsku stvarnost zemlje. Zakon o nezastarijevanju tako je postao tek spomenik institucionalnom licemjerju, papir kojim je država legalizirala pljačku stoljeća i trajno pljunula u lice svima onima koji su za nju dali svoje živote i zdravlje.
