Sramotni prizori s beogradskih ulica, gdje se masa ljudi okupila kako bi odala počast masovnom ubojici i ratnom zločincu Ratku Mladiću, još su jednom potvrdili poraznu zbilju, da se Srbija nije suočila s vlastitom prošlošću. Njezini politički i vojni krugovi, potpomognuti hodočasnicima iz Republike Srpske i Crne Gore, ponovno su reanimirali aveti iz 1991. Činjenica da su na pokop stigli njegovi bivši suborci, oni isti koji su s njim ubijali, klali, protjerivali i palili diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jasan je znak da službeni Beograd i dalje tiho plače za nesuđenom „Velikom Srbijom“.
Na ovo sramotno veličanje krvnika i na prosvjede u ime Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) oštro reagira i njezin predsjednik, poznati novinar i publicist Mladen Pavković. Pavković i udruga neumorno upozoravaju na to da službeni Zagreb presporo reagira na ovakve civilizacijske šamare, dok domaći politički akteri poput raznih pupovaca svojim djelovanjem i relativizacijom zapravo pomažu održavanju ovakva stanja. Ti isti krugovi u Hrvatskoj neprestano zamjeraju i problematiziraju usklik „Za dom spremni“, pod kojim su se hrvatski branitelji borili upravo protiv Mladićevih četnika i branili vlastite domove, na ovaj zastrašujući beogradski igrokaz nemaju ni riječi. Zanijemili su kao ribe u vodi, što je ujedno i najbolji znak da se zapravo potiho slažu sa srpskim i inim ratnim zločincima.
Hrvatska na ove provokacije mora odgovoriti oštro, radikalno i bez odgode, upravo onako kako braniteljske udruge godinama apeliraju. Prvi korak službenog Zagreba treba biti hitno pozivanje srpskog veleposlanika na razgovor, a ne raščiste li se stvari odmah, i potpuni prekid svih političkih i diplomatskih odnosa s tom zemljom. Istodobno, nužna je potpuna i beskompromisna sanitarna blokada u javnom prostoru. Hrvatski pjevači, glumci, sportaši i drugi javni djelatnici nemaju više što tražiti na beogradskim pozornicama, u njihovim kazalištima, dvoranama, terenima ili zajedničkim regionalnim natjecanjima. Svaki oblik suradnje s državom koja službeno slavi ubojicu našeg naroda predstavlja čin nacionalne sramote. Ako ikome od njih profit i zabavljanje tamošnje publike znače više od vlastitog dostojanstva i žrtava ovog rata – široko im polje, neka tamo odu i ostanu.
Mladićeve pristaše pokušavaju ga pretvoriti u heroja, no povijest i pravomoćne presude jasno ga definiraju kao monstruma kakav se ne pamti od Drugog svjetskog rata. Njegov krvavi pohod počeo je u Hrvatskoj, gdje je pod kapom JNA razarao Kijev, napadao Sinj i Vrliku te bjesomučno granatirao Zadar i Šibenik. Posebno crno poglavlje predstavlja mučki pokolj u Škabrnji, mjestu gdje je Mladić doslovno ispekao svoj krvavi zanat. Za taj stravični zločin, u kojem su zvjerski ubijeni hrvatski civili i branitelji, ovaj krvnik nikada nije kazneno odgovarao. Zašto je to tako i kako je moguće da je umro bez presude za Škabrnju, pitanje je koje bi, uz sve ostale, pod hitno trebalo postaviti i hrvatskom pravosuđu, čija je inertnost dopustila da žrtve ostanu bez zaslužene pravde.
Krvavi je zanat nakon Hrvatske nastavio u Bosni i Hercegovini, gdje je odgovoran za genocid u Srebrenici, brutalno smaknuće više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka, kao i za višegodišnju opsadu Sarajeva u kojoj je ubijeno više od 10.000 civila. Njegovo nasljeđe čine i sustavni progoni, etničko čišćenje nesrpskog stanovništva te korištenje UN-ovih mirovnjaka kao živog štita.
Ratko Mladić je i mrtav uspio okupiti istu onu političku i vojnu falangu koja je 1991. krenula u rat i osvajanje tuđih teritorija. No Srbi na ovome sigurno neće stati i posve je jasno da će i dalje javno uzdizati svoje ratne zločince. Ključno pitanje koje ostaje pred nama jest – što ćemo učiniti mi? Hoće li hrvatska država i njezine institucije samo kukavički šutjeti, baš poput raznih pupovaca, ili će na ovakve provokacije konačno odgovoriti jedinim jezikom koji Beograd razumije – potpunim diplomatskim, političkim i kulturnim distanciranjem.
