Hrvatska očito nije poput Amerike. Vlada u Hrvatskoj nije poput vlade u Americi. Niti ovdje postoji u svijesti vladajućih ono što je bitno za postupanje svih dosadašnjih američkih vlada, a to je čvrsto postavljanje prema svemu što se bilo gdje širom svijeta prepozna kao „moguća prijetnja nacionalnoj sigurnosti“A pogotovo u neposrednom susjedstvu, pa i u vlastitim njedrima!
Kina je daleko od Sjedinjenih Država – te dvije velike zemlje dijeli Tihi ocean – i ne prijeti im vojnim napadom, osim u slučaju da sama bude napadnuta. Kina nikada u povijesti nije napala Sjedinjene Države: ni vojno ni teroristički, niti je ugrozila njihovu teritorijalnu cjelovitost. Pa ipak, američki ministar obrane proglasio je da su kineski Konfucijevi instituti po sveučilišnim kampusima u SAD-u „prijetnja nacionalnoj sigurnosti“. A što Vlada u Hrvatskoj čini?
Mnogi domaći Srbi bili su udarna pesnica Beograda, iz kojega je dolazio i /po/četnik Vučić
Srbija je jako blizu Hrvatskoj – susjedna joj je zemlja. Osim toga, ima svog vazala u obliku Republike Srpske, dok u Crnoj Gori Beograd ostvaruje snažan utjecaj putem brojne srpske manjine i sudjelovanja prosrpskih stranaka i političara u vlasti.
Srbija se posljednjih godina naglo naoružava, ne samo obrambenim, nego i napadačkim oružjima, tvrdeći da je Hrvatska vojska prijetnja njezinoj sigurnosti. Srbijanska propaganda optužuje Hrvatsku za sve i sva, ne samo za stvari iz prošlosti, nego i iz sadašnjosti. Istodobno, Srbija se i službeno bavi političkom brigom za „srpski svijet“, koji je nadomjesni izraz za „veliku Srbiju“, dakle za sva područja gdje ima i Srba, žali za negdašnjom „krajinom“, veliča Ratka Mladića i druge koji su pokušali otrgnuti dijelove hrvatskoga ozemlja te se nada „drugom poluvremenu“, u kojemu bi „poravnala račune“ i izokrenula ishod prošloga rata te si ’prisajedinila’ dijelove Hrvatske. Srbijanska intelektualna ’krema’ svojata i hoće posrbiti hrvatski jezik, kulturu, povijest, Dubrovnik, Dalmaciju i druga područja u Hrvatskoj.
U doba jugoslavensko-srpske agresije i okupacije, protiv legalnih vlasti Republike Hrvatske digli su se mnogi domaći Srbi, oni koji su poslužili kao udarna pesnica Beograda (iz kojega je na okupirana područja dolazio i sadašnji šef Srbije Vučić kao /po/četnik) u pokušanom razbijanju Hrvatske i preotimanju velikih dijelova njezina teritorija u korist proklamirane ’Velike Srbije’ – proširene na zapad po mogućnosti sve do Karlobaga, Karlovca i Virovitice. U tom nastojanju nisu uspjeli, ali jesu prouzročili brojne žrtve i nemjerljive materijalne i ostale štete. Spriječili su u velikosrbijanskom nastojanju predsjednik Tuđman, vladajući HDZ, vlasti u Hrvatskoj, Hrvatska vojska, policija i HOS te velika većina hrvatskoga naroda iz Hrvatske, ali i iz BiH i drugih zemalja u kojima žive Hrvati.
Nije to bilo u ‘srednjem vijeku’, nego nedavno!
Iskustvo obrane od velikosrbijanske agresije i od prosrbijanske pobune nije se dogodilo u ’srednjem vijeku’, nego nedavno, u novijoj i najnovijoj povijesti. No vlade na Markovu trgu nakon preminuća Franje Tuđmana g. 1999. sve čine da se to u što većoj mjeri zaboravi. I ne samo to, nego na razne i brojne načine pomažu i manjini etničkih Srba, a osobito njihovim predstavnicima u javnosti i politici, da Srpstvo u Hrvatskoj opet ojača – kao čimbenik suprotstavljen Hrvatstvu, a ne kao čimbenik integriran u hrvatsku državu i njezinu nacionalnu kulturu.
Nema tu više ni opreza spram opasnostima i mogućim novim ugrozama; naprotiv, pogoduje se srpskom čimbeniku u Hrvatskoj od donošenja diskriminacijskog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina početkom stoljeća pa sve do enormna financiranja projekata Srpskoga narodnog vijeća, Srpske pravoslavne crkve i udruga etničkih Srba – koje u svojim aktivnostima u pravilu nikada ne priznaju objektivnu istinu o onomu što se prije tridesetak godina događalo i koje ne skrivaju svoj animozitet prema Domovinskom ratu i ostalomu po čemu je Hrvatska samostalna i suverena država, a hrvatski narod „svoj na svojemu“.
I kao da je i to malo, Plenkovićeva je Vlada višestruko povećala sredstva koja dodjeljuje srpskim propagandnim čimbenicima, a ovih godina odlučila se i financirati izgradnju čak 40 „srpskih kulturnih centara“, od kojih je već njih najmanje 15 stavljeno u pogon. A koje će svaki iole ozbiljan stručnjak za sigurnost vidjeti (poučen prošlošću i aktualnim paralelizmom velikoruske i velikosrpske doktrine) i kao potencijalne punktove propagandnih, obavještajnih i drugih, ukratko: hibridnih, aktivnosti koje nisu u interesu hrvatskog naroda i države, njezina prosperiteta i ugleda u svijetu.
Umjesto da – poučena vrlo uvjerljivim i vrlo negativnim iskustvom iz prošlog stoljeća – preventivno zabranjuje ili u najmanju ruku s velikim oprezom i poduzimajući zaštitne mjere gleda na izgradnju takvih tobože kulturnih centara, i umjesto da djelovanje pravoslavne Crkve u Hrvatskoj uskladi s ustavnim i zakonskim pravnim redom, HDZ-ova Vlada šakom i kapom potpomaže one među kojima bi se mnogi u svakom pogodnu trenutku mogli pokazati kao velikosrbijanski recidivisti. Kao ugrozitelji opstanka i cjelovitosti Republike Hrvatske, a u najmanju ruku kao oni koji ne priznaju i ne poštuju ništa drugo osim realnoga ili latentnoga ’srpskog svijeta’ odnosno kojima je u svijesti i dalje Vukova parola „Srbi svi i svuda“.
No što reći? – Hrvatska očito nije poput Amerike. Plenkovićeva Vlada u Hrvatskoj nije poput Trumpove (ili Bidenove, ili Busheve, ili Clintonove…) vlade u Americi. Niti ovdje postoji u svijesti vladajućih ono što je bitno za postupanje svih dosadašnjih američkih vlada, a to je čvrsto postavljanje prema svemu što se bilo gdje širom svijeta prepozna kao „moguća prijetnja nacionalnoj sigurnosti“. A pogotovo u neposrednom susjedstvu, pa i u vlastitim njedrima!
