Kada su Tomislav Tomašević i njegovi politički istomišljenici prije dolaska na vlast prosvjedovali na zagrebačkom Cvjetnom trgu, predstavljali su se kao borci za javni interes i zaštitnici građana. Blokirali su projekte, organizirali prosvjede i gradili politički identitet na otporu prema tadašnjim strukturama vlasti.
Jedan od najpoznatijih primjera bio je projekt podzemne garaže na Cvjetnom trgu. Aktivisti su se bacali na asfalt, policija ih je uklanjala, a javnost je svjedočila velikim prosvjednim akcijama. Međutim, činjenica je da je projekt imao potrebne dozvole i da je na kraju realiziran. Garaža danas postoji, otvorena je i koristi je velik broj građana – pa i oni koji su se nekada protiv nje najglasnije borili.
Upravo tu mnogi vide najveću političku ironiju. Ono što je nekada bilo predstavljano kao neprihvatljiv projekt danas je postalo dio svakodnevice. Pitanje koje ostaje jest – jesu li tadašnje blokade bile stvarna borba za principe ili politički potez koji je pomogao stvaranju imidža buduće vlasti?
No, još važnije pitanje koje dio javnosti postavlja jest odnos Možemo! prema hrvatskoj državnosti i hrvatskim braniteljima.
Zašto se današnji predstavnici Možemo! rijetko ističu kao politička opcija koja s ponosom govori o hrvatskim braniteljima i njihovoj ulozi u stvaranju hrvatske države? Zašto nema više jasnih poruka zahvalnosti prema ljudima koji su u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu branili zemlju i omogućili da danas svi građani, bez obzira na politička uvjerenja, žive u slobodnoj Hrvatskoj?
Hrvatski branitelji nisu stvarali ni lijevu ni desnu Hrvatsku. Stvarali su državu. Njihova žrtva ne bi smjela biti predmet političkih podjela niti nešto o čemu se govori samo kada to politički odgovara.
Kritičari Možemo! smatraju da se prema nekim pitanjima hrvatskog identiteta i domoljublja često odnose s velikom rezervom, dok se prema nekim drugim simbolima i nasljeđu bivših vremena pokazuje više tolerancije. Upravo zato dio građana pita: zašto je nekima teško izgovoriti jednostavnu rečenicu – Hrvatska je stvorena zahvaljujući hrabrosti i žrtvi hrvatskih branitelja?
Slične rasprave vode se i oko odnosa gradske vlasti prema koncertima i izvođačima. Dok se oko nastupa Marka Perkovića Thompsona vode žestoke političke polemike, u Zagrebu nastupaju brojni izvođači iz tzv. regije, uključujući i one čiji repertoar dio građana povezuje s vremenima bivše Jugoslavije. Zbog toga mnogi smatraju da postoje dvostruki kriteriji.
Demokracija podrazumijeva različita mišljenja, ali ne bi smjela podrazumijevati različite mjere. Jednaka pravila moraju i trebaju vrijediti za sve – i za projekte, i za umjetnike, i za povijesne teme.
Možemo! je na vlast došao s porukom da donosi novu političku kulturu. Međutim, dio građana danas postavlja pitanje je li dobio stvarnu promjenu ili samo novu političku opciju koja je, dolaskom na vlast, počela zaboravljati vlastite nekadašnje poruke.
Jer politika se ne mjeri samo riječima iz oporbe, nego i djelima kada se sjedne u fotelju vlasti. A odnos prema hrvatskoj državi, njezinim simbolima i ljudima koji su je branili uvijek će biti jedno od ključnih pitanja po kojem će građani procjenjivati političare.
No, sve u svemu, nakon što prođe vladavina sadašnje zagrebačke političke garniture, iza njih će nažalost ostati samo pjena od sapunice!
