Ideološki obojeni medijski monopoli i politička elita gotovo su u potpunosti privatizirali javni prostor. Kontroliraju većinu kanala informiranja i svakodnevno nameću svoje dogme, a običan čovjek pritom nema nikakvu priliku za odgovor. Kada ti izvori objave svoje napade, prostor za repliku ostaje hermetički zatvoren. Sloboda govora tako je pretvorena u farsu, a umjesto pluralizma mišljenja stvoreno je agresivno jednoumlje.
Najglasniji zagovornici takozvanog slobodnog novinarstva i sami provode ovu vrstu isključivosti. Primjer je kontroverzna Maja Sever, koju su, prema medijskim napisima, maknuli s državne televizije. Riječ je o istaknutoj članici Hrvatskog novinarskog društva, udruge koja danas predstavlja malo ili ništa, a koja glasno prosvjeduje zbog navodnog gušenja medija. Javnost stoga opravdano postavlja pitanje: gdje se konkretno njoj i njezinim kolegama može odgovoriti na njihove tvrdnje? Osim skupog i dugotrajnog sudskog postupka, običan građanin nema nikakav prostor za javnu repliku. Njezini istomišljenici drže mikrofone, a svi ostali moraju šutjeti.
Mehanizmi cenzure provode se sustavno, na svim razinama. Uredništva ekspresno gase komentare pod važnim temama, navodno kako bi se borila protiv mržnje, a zapravo zato što panično bježe od kritike. Kada prostor za komentare i ostave otvorenim, cenzori odmah brišu argumentirane odgovore. Zakonsko pravo na ispravak pretvoreno je u mrtvo slovo na papiru. Kritika ne dobiva protuargumente, nego njezin autor odmah dobiva etiketu neprijatelja. Cilj je jasan: zastrašiti građane.
Model preuzet izvana
Ova diktatura prepisana je izvana. Zapadni kanali uveli su sustavni progon neistomišljenika, strane vlasti ljudima zbog kritike zamrzavaju imovinu, a tiskovni divovi postali su ideološke utvrde. Cijeli sustav štiti Europska unija. Briselski birokrati donijeli su rigidne zakone kojima, uz prijetnju ogromnim kaznama, prisiljavaju društvene mreže na preventivno brisanje objava, dok milijunima plaćaju „kontrolore istine”. Zadaća tih udruga svodi se na gušenje svake suverene misli.
Licemjerje je posebno vidljivo u načinu na koji pojedini portali otvaraju komentare. Pod određenim tekstovima namjerno dopuštaju potpuni kaos, pa se ondje piše bez ikakvih pravila i pristojnosti, a rubrika s komentarima nalikuje divljem zapadu. Kada javnost kritizira njihove miljenike, urednici komentare strogo zaključavaju. No kada treba blatiti neistomišljenike, pravila nestaju: cenzori namjerno gase filtre i svjesno propuštaju najgore uvrede i javni linč. Prostački komentari tako postaju produžena ruka uredničke politike. Ono što autori ne smiju napisati u članku, prepušta se anonimnim čitateljima.
Iluzija slobode očita je i u Hrvatskom saboru. Saborski zastupnici imaju apsolutnu slobodu izražavanja: u sabornici govore što žele, kada žele i o kome žele, a štiti ih imunitet. Mediji njihove napade odmah prenose na naslovnicama, dok običan građanin nema gdje odgovoriti jer nema pristup ni saborskoj govornici ni medijskim stupcima.
Lokalni mediji u rukama moćnika
Ista nemilosrdna cenzura vlada i na lokalnoj razini, gdje su medijski prostor potpuno zarobili provincijski šerifi. Lokalni portali, radijske postaje i listovi ovise o proračunskom novcu gradova i županija, odnosno žive od financiranja lokalnih moćnika. Zato služe isključivo kao besplatni oglasni prostor za vladajuću politiku. Rubrika za odgovore građana ondje uopće ne postoji, a uredništva namjerno ne omogućuju komentare ispod tekstova o lokalnoj politici. Time sprječavaju građane da ukažu na stvarno stanje i korupciju.
Sloboda govora mora prestati biti jednosmjerna ulica. Građani plaćaju i Sabor i medije, zato sustav hitno treba korjenite promjene. Potrebno je zakonski propisati obvezu otvaranja komentara za sve javne teme, a svaki građanin mora dobiti pravo na javni odgovor na istom mjestu i s jednakom vidljivošću. Saborski zastupnici trebali bi imati obvezu odgovaranja na kritike putem službenih, otvorenih digitalnih platformi. Nužan je i neovisni civilni nadzor nad uklanjanjem sadržaja, kako bi se sankcioniralo neopravdano gušenje slobodne riječi.
Javni prostor pripada narodu, a ne političkoj klasi i njezinim medijskim poslušnicima.
