Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Ante Glibota bio je među onom jedanaestoricom hrvatskih proljećara i junaka koji su, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, završili u jugoslavenskim kazamatima pod optužbom za „nacionalizam“
Obilježavamo još jednu tužnu obljetnicu smrti Ante Glibote, (Slivno, 15. lipnja 1945. – Pariz, 28. kolovoza 2020.), čovjeka čije ime mnogi u Domovini danas, nažalost, ne prepoznaju, a o njegovim velikim djelima znaju još manje. Riječ je o iznimnom hrvatskom intelektualcu i domoljubu koji je svoju ljubav prema domovini platio visokom cijenom.
Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Ante Glibota bio je među onom jedanaestoricom hrvatskih proljećara i junaka koji su, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, završili u jugoslavenskim kazamatima pod optužbom za „nacionalizam“. U tadašnjem režimu ta je optužba, u prijevodu, značila samo jedno – neizmjernu i nepokolebljivu ljubav prema ideji slobodne hrvatske države.
Budući da je u tadašnjoj Jugoslaviji proglašen politički nepodobnim, Glibota je, poput tisuća drugih hrvatskih intelektualaca, bio prisiljen napustiti svoju Domovinu. Utočište je pronašao u Francuskoj, zemlji u kojoj je izgradio impresivnu i zavidnu međunarodnu karijeru. Postao je ugledni povjesničar umjetnosti, teoretičar arhitekture, izdavač i galerist. Organizirao je goleme svjetske izložbe, objavio kapitalne knjige i monografije na stranim jezicima te postao članom Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti.
Dok su ga uvažavali i pozivali na sve strane svijeta, u vlastitoj Domovini, koju nikada, ni u jednom trenutku emigracije, nije zaboravio, ostao je u sjeni, nedovoljno priznat i rijetko pozivan.
Nakon uspostave samostalne Hrvatske, Glibota se s jednakim entuzijazmom želio uključiti u njezin razvoj. Zajedno s poznatim estradnim producentom Vladimirom Mihaljekom Mihom, upustio se u poslovni rizik i preuzeo vođenje diskografske kuće Croatia Records. Imali su velike i vizionarske planove, hrabro krenuvši prema zahtjevnom europskom tržištu.
Međutim, ta je priča kratko trajala. Bilo je to specifično, turbulentno vrijeme hrvatske privatizacije u kojem su se mnoge tvrtke kupovale za simbolične iznose i kroz sumnjive aranžmane. Ljudi poput Glibote, koji su u biznis ulazili sa zapadnoeuropskim mentalitetom, čistim namjerama i profesionalnim standardima, jednostavno se nisu mogli uklopiti u takve mutne domaće poslovne tokove. Zbog toga su vrlo brzo i nepravedno izgurani iz tog posla.
Ante Glibota preminuo je u Parizu od posljedica koronavirusa. Sudbina je htjela da budem posljednja osoba iz kruga njegovih prijatelja koja je s njim provela vrijeme u Zagrebu, neposredno prije njegova povratka u Pariz. Razgovarali smo, kovali planove i ništa, baš ništa u tom trenutku nije odavalo da nam je to zadnji susret na ovome svijetu i da se više nikada nećemo vidjeti.
Otišao je tiho, u tuđini, s Hrvatskom u srcu. Neka mu je laka hrvatska i francuska zemlja podkojom počiva. Neka ovaj in memoriam bude skromni podsjetnik na čovjeka koji je zaslužio puno više od zaborava.
