“Narodu je dosta političkih kordonâ i sterilnih govora. Ljudi idu tamo gdje se osjeća iskreni ponos.”
Prošla je još jedna obljetnica VRO “Oluja” u Kninu, a gorak okus u ustima naroda i branitelja ostaje isti. Ako želimo da iduća obljetnica ne bude repriza ovogodišnjih propusta, o korjenitim promjenama moramo razmišljati već danas, a ne nekoliko tjedana prije kolovoza. Hrvatska je ponovno svjedočila neshvatljivoj podjeli. Na jednoj strani bila je politička “elita”, udobno smještena na svojim numeriranim stolcima na igralištu Dinare. Na drugoj strani, izoliran i zbijen na tribinama, nalazio se narod i oni koji su ovu državu stvorili. Televizijski prijenos jasno je prikazao tu provaliju: političari kao da se više ne usude prići vlastitom narodu. Spustili su zastave pod kojima se krvarilo, pa su gradom dominirale samo hladne, službene zastavice. Gdje je nestao ponos pod kojim je oslobođen Knin?
Poseban apsurd bio je protokol na Kninskoj tvrđavi. Građani su povijesna zbivanja morali pratiti preko videozida. Zbog kninskih plus 40 stupnjeva i jarkog sunca, na ekranima se jedva išta vidjelo. Rezultat takvog ignoriranja baze je jasan i poražavajući, a to znači da u Knin dolazi sve manje ljudi. O kakvom “uspjehu” protokola mi pričamo kada samo jedan samostalni koncert Marka Perkovića Thompsona privuče više istinskih domoljuba nego cijeli državni protokol u Kninu? Narodu je dosta političkih kordonâ i sterilnih govora. Ljudi idu tamo gdje se osjeća iskreni ponos.
Narod u prvim redovima želi vidjeti generale Antu Gotovinu, Mladena Markača, Sačića, Ljubu Ćesića Rojsa, Kotromanovića, Tolja, Ademija, Jeliča, Krstičevića, Šundova i ostale istinske ratne zapovjednike. Želi vidjeti heroje iz udarnih postrojbi, pripadnike 7. gardijske brigade “Pume” i 4. gardijske brigade “Pauci”, koji su s Dinare pregazili neprijatelja i ušli u grad, te ratnike 9. gardijske brigade “Vukovi” i Specijalne policije MUP-a koji su nadirali s Velebita. Državni vrh mora odgovoriti zašto su ključni ljudi pobjede ponovno izostali. Opravdanje vjerojatno leži u riječima generala Rojsa, koji je jednom podsjetio na trenutak kada su ih smjestili u drugi ili treći red. Gotovina je navodno tada poručio da “neće gledati u leđa onima koje ne poznaje” i otišao.
Posebna sramota odigrava se na malim ekranima javne televizije. Na Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, na sva četiri programa HRT-a morao bi se bez prestanka vrtjeti isključivo domoljubni program – dokumentarni filmovi o Domovinskom ratu, povijesne emisije i koncerti domoljubne glazbe. Umjesto toga, svjedoci smo apsurda da HRT daleko više pažnje, prostora i minuta u svom programu posvećuje komunističkom 1. maju nego najvažnijem danu u suvremenoj hrvatskoj povijesti! Dok se za Prvi svibnja program puni javljanjima uživo iz parkova, prigodnim emisijama i reportažama o grahu iz svakog kutka zemlje, Dan pobjede je za Prisavlje postao tek usputna i anemična obveza operirana od nacionalnog ponosa. Narod plaća pretplatu da bi na najveći državni blagdan gledao reprize stranih sapunica i nebitnog ljetnog programa, dok se stvarni heroji guraju na marginu.
Osobito je zanimljivo da je 4. kolovoza u studiju televizije N1 cijelo vrijeme svečanosti u Kninu gost bio Hrvoje Klasić. On je komentirao što se događa u Kninu, jednom riječju da se čovjek izbljuje, tim prije što od pola milijuna hrvatskih branitelja ova televizija nađe ovog jadnog povjesničara.
Zato i ne čudi da se Dan pobjede uopće nije osjetio u drugim hrvatskim gradovima. Ulice su bile prazne, bez zastava na prozorima i bez ikakvog organiziranog programa. Šokantno je i sramotno ponašanje lokalnih vlasti u gradovima i mjestima diljem Hrvatske, gdje su se vijenci polagali i svijeće palile uglavnom dva ili tri dana prije samog blagdana. Ako se povijesna pobjeda i oslobođenje dogodilo 5. kolovoza, onda se taj dan ne može i ne smije komemorirati nekoliko dana ranije samo zato da bi lokalni političari mogli nesmetano otići na produženi vikend ili godišnji odmor! Ta administrativna hladnoća i odrađivanje posla “preko volje” vrijeđaju dostojanstvo žrtve. Dok se za Prvi svibnja po svim gradovima organiziraju masovnemanifestacije na sam dan praznika, Dan pobjede je sveden na kninsku političku predstavu u kojoj ostatak zemlje sudjeluje samo kao pasivni promatrač.
Vidljivi nedostaci uočeni su i u službenom glazbenom programu proslave, koji već godinama vapi za promjenama. Vrijeme je da se prekine s nametanjem pjevača i sastava koji u svojim tekstovima neutralno pjevaju o nekakvoj “mojoj zemlji” ili “ovom kraju”. U Kninu se mora pjevati o Hrvatskoj! Glazbeni repertoar na Dan pobjede mora biti domoljuban, jasan i ponosan, s izvođačima koji se ne srame glasno i jasno izgovoriti ime države za koju se krvarilo.
