U trenucima kada se domaća politička elita neumorno zaklinje u “jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske”, stvarnost na terenu svjedoči o potpunom kulturnom, informativnom i diplomatskom slomu. Hrvatska se sustavno i namjerno izolira od vlastitih ljudi koji žive diljem svijeta, pretvarajući većinu svojih veleposlanika u – potpune strance.
Sustavna provincijska izolacija vidljiva je na svakom uglu. U zemlji koja živi od turizma, s kioska su već odavno nestale sve strane novine. Čak ni u jeku ljetne sezone, u vrijeme kada milijuni stranaca i naših iseljenika preplave obalu, u Hrvatskoj je nemoguće kupiti strani tisak. Što je najgore, nitko zbog toga ne protestira. Društvo je utonulo u letargiju, zadovoljno mrvicama i odsječeno od globalnih tijekova.
A ti Hrvati diljem svijeta itekako su značajni. Oni ostvaruju vrhunske rezultate na područjima znanosti, biznisa, umjetnosti i sporta. Unatoč tome, u vrijeme obilježavanja ključnih obljetnica iz Domovinskog rata ili stvaranja države, naša veleposlanstva u svijetu uglavnom – šute. Na malim ekranima i u medijima nećete vidjeti izvještaje o nekom značajnijem događaju koji je organizirala hrvatska diplomacija. Veleposlanstva su postala skupa odmarališta za političke uhljebe, (svaka čast iznimkama), umjesto da budu motori promocije hrvatske države i njezina naroda.
Knjige naših iseljenika čekaju muzej koji ne postoji
Iseljenička kulturna scena pati od iste ignorancije. Naši ljudi od Australije, Argentine, Kanade do Amerike pišu i objavljuju izvrsne knjige. U Hrvatskoj se tek sporadično, gotovo incidentno, promovira poneko njihovo izdanje. Godinama čekamo osnivanje centralnog Muzeja iseljeništva, institucije koja bi na jednom mjestu okupila sve te knjige, časopise, slike, arhive i svjedočanstva o mukotrpnom radu i uspjehu naših ljudi vani. Umjesto sustavne brige, prepušteni smo zaboravu.
Medijski mrak u potpunosti zaokružuje javna televizija. Hrvatska radiotelevizija danas gotovo da nema ozbiljnog dopisnika u ključnim svjetskim metropolama. Godinama smo u SAD-u gledali Branku Slavicu koja nam je, u nedostatku pravog istraživačkog novinarstva, prepričavala vijesti s tamošnjih portala – i to one koje smo na internetu sami saznali satima prije njezina javljanja. Kada je uopće neki hrvatski novinar napravio i objavio ekskluzivni intervju s nekim stranim predsjednikom države? To je postala znanstvena fantastika. S druge strane, Bruxelles je neprestano pun hrvatskih političara, ali od tog njihovog foteljaškog boravka narod nema apsolutno nikakve koristi osim šturih i dosadnih priopćenja.
Muk o Hercegovini – tik pred našim nosom
Najneshvatljivija je, ipak, praznina u kojoj je ostala Bosna i Hercegovina, posebice Hercegovina. Iako nam je tik pred nosom, u hrvatskom medijskom prostoru vlada potpuni muk o svakodnevnom životu, borbi i radu tamošnjih Hrvata. Nemamo pojma što ti ljudi rade, s kakvim se problemima suočavaju i kako opstaju.
Hrvatska je samu sebe osudila na informacijski i kulturni geto. Ignoriranjem vlastitog naroda izvan granica, odrekli smo se ogromnog intelektualnog i kreativnog kapitala. Krajnji je trenutak da se trgnemo iz ove letargije, srušimo medijske blokade i napokon integriramo cjelokupno hrvatsko biće, prije nego što veza s našim ljudima u svijetu nepovratno pukne.
