Bez goloruke obrane iz 1991. ne bi bilo ni Bljeska, ni Oluje, ni slobodne Hrvatske.
U jeku neprekidnih političkih igara i prigodnih govora u udobnim foteljama, sustavno se prešućuje najvažnija povijesna činjenica – da nije bilo luđačke hrabrosti i goloruke obrane iz 1991., ne bi bilo ni Bljeska, ni Oluje, ni slobodne države. Da smo te prve godine izgubili, Vukovar i Knin danas ne bi bili dio Republike Hrvatske. No, tri i pol desetljeća kasnije, stvarni branitelji slobode gurnuti su na marginu, dok glavnu riječ vode oni koji su se u javnosti pojavili tek nakon što su se počele dijeliti povlastice, mirovine i političke fotelje.
Politička elita u prvim redovima, a rata nisu vidjeli
Posebno je mučno gledati političku elitu koja na obljetnicama zauzima prve redove. Riječ je o ljudima koji rata vidjeli nisu. Kada ih se pita zašto 1991. nisu bili u odori, redovito se brane istim, otrcanim izgovorom kako su bili “premladi” (svaka čast iznimkama). Ako su oni bili premladi, vrijeme je da se postavi pitanje svih pitanja – gdje su u to vrijeme bili njihovi očevi? Na kojoj su strani oni bili dok se krvarilo za temelje ove države?
Dok su sinovi radnika i seljaka, bez adekvatnog naoružanja i u tenisicama, odlazili na prve linije bojišnice, očevi današnjih moćnika gradili su karijere u sigurnoj zavjetrini. Danas nam njihovi sinovi drže lekcije o zanosu Domovinskog rata.
Apsurd hrvatske vojske: inflacija generala
Istinski ratnici iz 1991., posebice oni koje ni metak nije okrznuo, ali su u rovovima ostavili mladost i zdravlje, ostavljeni su na cjedilu i prepušteni borbi za mrvice pravde, dok se s druge strane Hrvatska suočava s apsurdnim fenomenom inflacije generala. U prosjeku, Hrvatska ima više generalskih činova nego američka ili izraelska vojska.
Narod ima pravo javno pitati kako su ti silni generali zapovijedali i gdje su zaradili svoje činove. Koliko je njih doista provelo ijednu noć na prvoj crti bojišnice, pod kišom granata i u blatu? A koliko ih je do činova došlo kroz političku podobnost, logističke papire i birokratske zasluge u zagrebačkim uredima? Vrijeme je da se istakne ratni i zapovjedni put svakoga od njih, jer je narodu dosta “heroja s asfalta” koji su se naknadno upisali u povijest.
Registar branitelja: matematika koja ne štima
Svi znamo grubu matematiku. Te sudbonosne 1991. pod oružjem je bilo između 150 i 200 tisuća ljudi. To su bili pripadnici policije, prvih redarstvenika i Zbora narodne garde koji su išli na ratište bez pitanja jesu li zdravi i znaju li uopće baratati oružjem. Sve je bilo podređeno samo jednom cilju – opstanku.
Kako smo onda na kraju rata, kroz famozni Registar, došli do brojke od preko pola milijuna branitelja? Spajanjem borbenog i neborbenog sektora stvoren je golemi bazen u kojem je izbrisana razlika između čovjeka koji je 1991. držao položaj u Vukovaru i onoga koji je potpisivao putne naloge u pozadini.
Prioritet mora biti jasan: prvo ljudi iz 1991.
Najave povišica za ratne invalide i stradalnike jesu pravedne, ali sustav ignorira bazu. Ako je 1991. najznačajnija godina, a jeste, onda su ljudi iz 1991. morali biti riješeni prvi. Prvo obitelji poginulih, nestalih i invalidi, a odmah zatim svi ostali koji su te godine obukli odoru, bez obzira na to jesu li ranjeni ili ne.
Činjenica da te metak nije pogodio ne znači da nisi riskirao život svake sekunde.
Hitna čistka lažnih branitelja
Paralelno s priznavanjem statusa istinskim borcima iz 1991., država mora pod hitno provesti radikalnu čistku takozvanih lažnih branitelja. Javna je tajna na koje su se sve načine, posebice kroz sumnjive kupovine medicinske dokumentacije za PTSP, tisuće pojedinaca ugurale u sustav povlastica. Taj naknadni “šverc” u braniteljsku populaciju nanio je najveću štetu upravo onima koji su čista srca krenuli u rat na samom početku.
Hrvatska više nema vremena za politički teatar i prigodne suze jednom godišnje. Bez jasne revizije generalskih činova, bez preispitivanja ratnog puta obitelji današnjih vlastodržaca i bez apsolutnog prioriteta za branitelje iz 1991., svaka obljetnica ostaje samo farsa. Ti ljudi nisu ginuli za politički marketing, nego za državu koja ih je danas zaboravila.
Dakle, da nema zabune — u prvom redu govorimo o onima iz 1991.!
