Najava da bi predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović trebao odlikovati Branka Borkovića – mladog Jastreba, posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara, ponovno je otvorila bolna i desetljećima osjetljiva pitanja o posljednjim danima obrane grada u studenome 1991. godine. Na tu je informaciju javno reagirala vukovarska braniteljica i ratna medicinska sestra Zorica Gregurić, oštro se usprotivivši odlikovanju Borkovića. Gregurić smatra da Borković takvo priznanje ne zaslužuje te mu zamjera način na koji je napustio Vukovar u završnici bitke. U svojim objavama njegov odlazak kvalificira kao napuštanje suboraca i iznosi niz teških tvrdnji o njegovoj zapovjednoj, vojnoj i moralnoj odgovornosti.
Rasprava o ulozi Branka Borkovića – Mladog Jastreba, posljednjeg zapovjednika obrane Vukovara, ponovno je otvorila jedno od najosjetljivijih pitanja hrvatske ratne povijesti – što se događalo u posljednjim danima obrane grada, tko je i kada napustio položaje te kakva je bila sudbina vojne dokumentacije nakon sloma obrane.
U središtu nove polemike našla se vukovarska braniteljica i ratna medicinska sestra Zorica Gregurić, nakon što je javno iznijela izrazito kritičan stav prema Branku Borkoviću i njegovoj ulozi u završnim danima obrane Vukovara. Gregurić osporava način na koji se danas vrednuje Borkovićeva ratna uloga te iznosi niz teških tvrdnji o njegovim postupcima u studenome 1991. godine.
Pitanje je posebno osjetljivo zbog onoga što je uslijedilo nakon pada Vukovara. Brojni hrvatski branitelji ostali su u gradu zajedno s ranjenicima i civilima. Nakon ulaska JNA i srpskih snaga uslijedila su zarobljavanja, odvođenja, zlostavljanja i ratni zločini, među kojima je najpoznatiji zločin na Ovčari i Veleprometu. Dio zarobljenika završio je u logorima u Srbiji, gdje su bili izloženi teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju.
Gregurić je u obranu Vukovara otišla kao medicinska sestra, napustivši svoje radno mjesto u Zagrebu kako bi pomagala ranjenicima. Prema vlastitim svjedočenjima o tim događajima, Vukovar nije željela napustiti bez ranjenika. Upravo iz perspektive osobe koja je posljednje dane opsade provela uz ranjene branitelje i civile danas javno postavlja pitanja o odgovornosti tadašnjeg zapovjednog vrha.
Gregurić objavila poruku koju je primila
Nakon njezinih javnih istupa Gregurić je na Facebooku objavila i presliku poruke za koju navodi da joj je upućena. U njoj se spominju Tomislav Merčep, Zoran Kotnik, KOS te prijetnja navodnom dokumentacijom o Gregurić.
Uz presliku poruke Gregurić je napisala:
„Tako to radi KOS i UDBA. Ali, slomit ćete zube na meni.“
Nakon toga objavila je opširan tekst naslovljen „Doktrina vojne odgovornosti ili obavještajna zaštita“, u kojem postavlja pitanje odgovornosti Branka Borkovića za događaje tijekom završnice obrane Vukovara.
Zbog težine iznesenih tvrdnji, povijesnog značaja teme i prava javnosti da vidi izvorni kontekst polemike, tekst Zorice Gregurić u nastavku prenosimo u cijelosti:
Doktrina vojne odgovornosti ili obavještajna zaštita?
Zašto Branko Borković nikada nije odgovarao za Vukovar?
U svakoj modernoj vojsci svijeta i prema pravilima ratne vojne doktrine, dužnost zapovjednika obrane u trenucima sloma je jasna: zapovjednik dijeli sudbinu svojih postrojbi, organizirano vodi povlačenje ili predaju cijelog sektora i osigurava da ključni dokumenti ne padnu u ruke neprijatelju.
No, u slučaju pada Vukovara u studenom 1991. godine, ta su pravila svjesno prekršena. Kao školovani časnik pristigao iz JNA (krajem kolovoza 1991. prebjegao iz vojarne jna na Plesu te 31. kolovoza upućen u Vukovar kao zamjenik Starom Jastrebu), Branko Borković bio je u potpunosti svjestan težine svojih postupaka:
Napuštanje položaja i vojske u borbi: Odlazak u samostalni proboj s užim krugom ljudi sredinom studenoga, dok su na drugim punktovima vojnici, ranjenici i civili tek čekali sudbinu, iz kuta vojnih pravilnika predstavlja kršenje zapovjedne dužnosti.
Ostavljanje operativne arhive: Pad kompletne operativne dokumentacije, knjiga zapovijedi, dnevnika veza i popisa zaduženja oružja iz podruma zapovjedništva izravno u ruke JNA i KOS-a bio je dokaziv sigurnosni slom. Te su papire oficiri u srpskim logorima kasnije koristili kao oružje pri mučenju i ispitivanju zarobljenih hrvatskih branitelja.
Slom etike i neobavještavanje bolnice: Možda najteži krimen u ljudskom smislu jest činjenica da zapovjedništvo prije odlaska u proboj nije službeno obavijestilo vodstvo vukovarske bolnice (dr. Vesnu Bosanac i dr. Juraja Njavru) da se obrana grada raspala i da vojska napušta položaje. Medicinsko osoblje i stotine teških ranjenika ostavljeni su u potpunom informativnom vakuumu da sami dočekaju Šljivančanina i krvnike s Ovčare, misleći da je linija fronta još uvijek stabilna.
Materijalni dokazi u rukama neprijatelja: Što je ostavljeno u podrumu?
Materijalni dokazi o zarobljavanju operativne arhive vukovarskog zapovjedništva 204. brigade od strane JNA, kao i njezino službeno uvođenje u sudske spise, precizno su dokumentirani kroz rad Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu. Ti dokumenti nisu ostali samo u sferi obavještajnih nagađanja, već su postali fizički dokazni predmeti na suđenjima za ratne zločine.
Kada je JNA u studenom 1991. godine ušla u podrum Glavnog zapovjedništva (u zgradi Sekretarijata za narodnu obranu na Olajnici), pronašla je i zaplijenila materijale koje Branko Borković i njegovi operativci nisu uništili. Kao ključni materijalni dokazi u arhivima se navode:
• Knjiga dežurnog operativnog zapovjedništva: Dnevnik u koji su se ručno, iz sata u sat, upisivale sve zapovijedi, stanja na linijama, gubici i koordinacija s punktovima.
• Dnevnik motorističkih i radioveza: Popis transkripata civilnih Motorola uređaja, frekvencija i šifri koje su branitelji koristili.
• Knjige zaduženja naoružanja i intendanture: Popisi na kojima je točno stajalo koji je branitelj, imenom i prezimenom, zadužio automatsku pušku, serijski broj oružja, tromblone ili protuoklopna sredstva.
• Radne karte obrane sektora: Vojne topografske karte na kojima su flomasterima bili ucrtani minski rasporedi, zakloni, otporne točke i raspored satnija po ulicama.
Svi ovi dokumenti zavedeni su u vojnim arhivima u Beogradu (bivši arhiv SSNO-a) pod oznakama pljenidbe Organa bezbednosti 1. vojne oblasti JNA iz studenoga 1991. godine.
Korištenje zarobljene arhive na Haškom sudu
Tijekom suđenja u predmetu IT-95-13a (proces protiv tzv. “Vukovarske trojke” – Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić), Tužiteljstvo i obrana uveli su ove zarobljene dokumente u službene spise. U haškoj bazi dokaza, ti dokumenti nose službene “E-brojeve” (Exhibits) i uvedeni su pod oznakom BCS (engleski akronim za dokumente na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku). Korišteni su kako bi se pred sudskim vijećem rekonstruiralo točno vojno stanje u gradu na dane 17., 18., 19. i 20. studenoga 1991., odnosno da se utvrdi kada je točno prestao organizirani otpor, a kada je započela faza zarobljavanja civila i ranjenika.
Zarobljene vukovarske dokumente u svojoj je obrani najaktinije koristila obrana optuženih oficira JNA
• Pukovnik Mile Mrkšić (zapovjednik Gardijske motorizirane brigade JNA): Njegov tim obrane koristio je operativne dnevnike 204. brigade kako bi dokazao da je JNA u Vukovaru vodila “legalne i legitimne vojne operacije protiv organizirane, naoružane i hijerarhijski ustrojene vojne sile (ZNG/HV)”, a ne napad na civile. Cilj je bio srušiti optužbu za bezobzirno razaranje grada dokazivanjem da je svaki podrum bio utvrđeni vojni punkt, što su potkrepljivali ucrtanim kartama obrane pronađenim u Borkovićevom podrumu.
• Major Veselin Šljivančanin (oficir za sigurnost i zapovjednik bataljuna Vojne policije JNA): Šljivančaninov tim branitelja koristio je zarobljene popise zaduženja naoružanja 204. brigade u najvažnijem dijelu procesa – obrani od optužbe za masakr u bolnici. Šljivančanin je u sudnici mahao tim papirima tvrdeći da su ljudi odvedeni iz bolnice i kasnije pogubljeni na Ovčari zapravo bili “aktivni borci i ustaški vojnici koji su u zadnjim satima bitke bacili puške, skinuli uniforme i sakrili se među bolesnike”. Popisi zaduženja oružja iz podruma zapovjedništva poslužili su mu kao materijalni “dokaz” za tvrdnju da je JNA vršila legitimnu trijažu ratnih zarobljenika, a ne civila, nastojeći tako umanjiti vlastitu krivnju za kasniju likvidaciju tih ljudi.
Činjenica da su ovi dokumenti fizički predočeni pred međunarodnim sucima u Haagu predstavlja neoboriv, materijalni dokaz da operativna arhiva vukovarskog zapovjedništva nije bila uništena, već je u potpunosti pala u ruke neprijatelju i poslužila oficirima JNA kao pravni štit u Haagu, jednako kao što im je u studenom 1991. poslužila kao operativni putokaz pri ispitivanju branitelja u logorima.
Zašto Borković nikada nije izveden pred vojni sud?
U bilo kojoj drugoj uređenoj državi, zapovjednik bi za ovakve propuste bio izveden pred vojni sud, degradiran i osuđen. Zašto se to Borkoviću nije dogodilo?
Odgovor leži u moćnoj mreži i strukturama unutar novih hrvatskih institucija 1991. godine, koje su bile premrežene kadrovima s dubokim korijenima u bivšem režimu, JNA i UDBA-i. Ključne poluge koje su ga spasile od vojne odgovornosti činili su:
– General Anton Tus (tadašnji načelnik Glavnog stožera i bivši general-pukovnik JNA) – koji je čvrsto držao zid profesionalne solidarnosti oko “JNA kadra” u HV-u. Tus je shvatio da bi vojni proces protiv Borkovića dao legitimitet civilno-obavještajnoj struji Gojka Šuška da očisti Glavni stožer od bivših oficira, ali i da bi na sudu obrana razotkrila kaotične propuste samog Zagreba u slanju pomoći.
– Obavještajni vrh (Josip Manolić, Josip Perković, Zdravko Mustać) – arhitekti i bivši šefovi jugoslavenskog udbasko-kosovskog aparata koji su kontrolirali tajne službe (SIS i SZUP). Oni su znali da bi javno suđenje Borkoviću otvorilo Pandorinu kutiju – javnost bi tražila uvid u transkripte i komunikaciju, čime bi se razotkrilo koliko je njihova vlastita obavještajna mreža bila porozna i koliko je informacija curilo izravno u Beograd.
– Vjekoslav Vidović – Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Kao najviši pravosudni autoritet u državi, sudac Vidović bio je ključna zakonska brana koja je srušila obavještajno-političku konstrukciju protiv Borkovića. Potpisao je rješenje o puštanju na slobodu i odbacio osnovanost optužbi za urotu i državni udar. Vidović je procijenio da je cijeli spis pravno kontaminiran nezakonitim uhićenjem. Njegov čvrst stav onemogućio je vojno tužiteljstvo da predmet uopće prebaci u sferu suđenja za vojna kaznena djela dezerterstva ili nemara. Vidović je zbog ove odluke ubrzo politički smijenjen s dužnosti predsjednika suda.
– Politički kompromis Franje Tuđmana – koji je procijenio da je u trenucima borbe za međunarodno priznanje države opasno narušiti moral na ostalim bojištima.
Umjesto vojnog suda i presude za nemar i dezerterstvo, mreža bivših struktura izvela je klasični obavještajni manevar: istraga je u prosincu 1991. ekspresno ugašena, procesi su prekinuti pod krinkom srušene optužnice za “državni udar”, a Borković je preko noći medijski promoviran u heroja i brigadira.
Pravna odgovornost Branka Borkovića za propuste u vukovarskim podrumima time je institucionalno skrivena od sudnice. Međutim, moralna i etička odgovornost za ostavljenu vojsku, ranjenike, neobaviještenu bolnicu i predane dokumente ostaju zauvijek. To je uteg koji nikakve političke i obavještajne amnestije ne mogu izbrisati pred sudom povijesti i preživjelim suborcima.”
