U zadnje vrijeme u pojedinim hrvatskim medijima vode se sve žešće polemike oko toga je li ili nije u Novom Sadu postojao logor za Hrvate? Činjenica je i to potvrđuje niz svjedoka da je – postojao! Srbi odgovaraju da to nije bio logor već „prihvatilište“, kroz koje je prošlo oko 5000 Hrvata, pa čak i djece, staraca i žena. Da nije smiješno, bilo bi žalosno.
Kao što Srbi, kao agresori na Republiku Hrvatsku, neće i ne žele priznati hrvatske žrtve tijekom Domovinskoga rata, tako ne žele ni čuti, a kamoli platiti odštetu, da su u njihovoj državi otvarani logori za Hrvate, poglavito nakon velikosrpske okupacije Grada Vukovara, 18. studenoga 1991.
U zadnje vrijeme u pojedinim hrvatskim medijima vode se sve žešće polemike oko toga je li ili nije u Novom Sadu postojao logor za Hrvate? Činjenica je i to potvrđuje niz svjedoka da je – postojao! Srbi odgovaraju da to nije bio logor već „prihvatilište“, kroz koje je prošlo oko 5000 Hrvata, pa čak i djece, staraca i žena. Da nije smiješno, bilo bi žalosno.
Kao prvo, Srbi su Hrvate u dvoranu SPENS-a doveli prisilno (iz jedne države u drugu), pod prijetnjom oružja, ali i batina koje su dobivali, kao stoka, još tijekom prijevoza. SPENS je mogao biti „najljepši“ logor na svijetu, ali bio je logor i to još četničke vojske koja je tijekom velikosrpske agresije ubijala, klala, palila, pljačkala, raseljavala na tisuće i tisuće Hrvata.
Koncerti u „krvavoj“ dvorani
O ovom četničkom logoru u Novom Sadu vjerojatno se danas ne bi govorilo ni pisalo da se u njihovoj dvorani, gdje su zatvarali, prijetili i štošta drugo radili nevinim Hrvatima, ne „natječu“ pojedini poznati hrvatski pjevači i glazbene grupe da tamo održe velike koncerte. Nakon što je Tony Cetinski nedavno odustao od nastupa u ovoj „krvavoj“ dvorani (u kojoj je inače ranije s užitkom održavao koncerte), sada je baš tamo svoj nastup najavila i grupa „Crvena jabuka“! Njihov pjevač kaže da oni od tog nastupa ne žele odustati, jer nisu zlopamtila, oni su za mir i oni žele i nastoje da se što prije sve zaboravi, jer što je bilo – bilo je.
Sramota je blaga riječ, kao što je i sramotno da pojedini hrvatski pjevači odlaze u Srbiju pjevati pjesme Olivera Dragojevića ili Mate Miše Kovača, koji za nikakve novce nisu željeli ni koraknuti preko granice, a kamoli pjevati i zabavljati one koji su u vrijeme rata učinili toliko zla hrvatskom narodu, što se ne smije zaboraviti.
Istina, srpski pjevači dolaze u Hrvatsku i pune dvorane, ali ne pada im ni na kraj pameti da nastupaju u nekom logoru ili mučilištu, za razliku od pojedinih hrvatskih pjevača, kojima je najvažnija zarada, ali ne i sjećanje na one koji su ubijeni od istih onih koje oni danas „tamo daleko“ zabavljaju.
Okupacija Vukovara i logori za Hrvate
Nakon što je 18. studenoga 1991. okupiran Grad Vukovar (samo podsjećanja radi!), Hrvati su godinama u tom kraju bili građani drugoga reda. Srbi, potpomognuti zločinačkom JNA i domaćim izdajicama, protjerali su i ubili veliki broj Hrvata koji su tamo živjeli ili se borili. Opljačkali su im imovinu, uselili se u njihove domove. I to je sve trajalo do mirne reintegracije Podunavlja – 1998. A potjerali su ih među ostalim i u Novi Sad!
Za zločine koja su od 1991.–1998. učinjeni u Vukovaru nitko nije odgovarao, a prema svemu sudeći i neće, čak ni dr. Vojislav Stanimirović, koji je u to vrijeme bio i gradonačelnik ovoga grada i ravnatelj (razrušene) vukovarske ratne bolnice, koja je tada nosila naziv „Sv. Sava“.
Turistički izleti u razoreni Vukovar
Međutim, malo je poznato da je Turistički savez Beograda odmah nakon okupacije Vukovara organizirao i jednodnevne izlete u taj grad!!!
Prema propagandnom letku, evo što se sve moglo razgledati za cijenu od 2.450 dinara: Polazak je bio u 8 sati ispred beogradskog hotela „Metropol“. Zatim je slijedila vožnja autobusom do Šida, a potom je bio nastavak puta preko Tovarnika, Ilače, Šidskih Banovaca, Orolika i Negoslavaca do Vukovara, gdje je predviđen dolazak oko 10 sati.
„Ljubitelji“ srpskih zločina zatim su imali mogućnost – kako su istaknuli – proći i pored skloništa jednog od najozloglašenijih ustaških bojovnika „Jastreba“. Pored razorenih spomenika kulture, omogućeno im je razgledavanje i uništenih privrednih objekata – „Vutexa“, „Borova“ i naselja Borovo, zatim Borovog Sela i Mitnice, gdje su se vodile najžešće borbe, da bi obilazak završili u turističkom naselju Vučedol, uz ručak koji je predviđao: jedan aperitiv, vojnički grah i kruh te pola litre rizlinga i jedna krafna.
Tamo su zainteresirani, ako su ponijeli svoju ambalažu, mogli kupiti i do pet litara vina! Povratak je bio predviđen oko 16 sati, a dolazak u Beograd dva sata kasnije.
Cjelokupni aranžman – kako su propagirali – organiziran je kao pomoć turističko-ugostiteljskoj privredi Vukovara, kojoj je navodno i pripao cjelokupan prihod. Izlet je nosio naziv – „Tura opomene“, a zanimanje je bilo iznimno veliko, jer su mnogi Srbi željeli vidjeti kako su to radila njihova djeca, prijatelji, rodbina i najbliži i te su se potom hvalili i pisali po medijima kako je „bilo dobro, da bolje nije ni moglo biti!“
Zašto Hrvati ne mogu „izlet“ u logore
A mi danas, ni nakon više od 35 godina od srpskih i inih zločina, ne možemo ni jednom (!) organizirati „izlet“ u Stajićevo, Novi Sad, Niš, Sremsku Mitrovicu, Beograd i druga mjesta diljem Srbije gdje su nakon krvave okupacije Vukovara organizirani logori kroz koje je prošlo više od 30.000 hrvatskih logoraša, među kojima i oko 500 djece i tri tisuće žena, te starih i nemoćnih, a u kojima okupatori nisu imali milosti, da tamo zapalimo svijeću i pomolimo se za sve žrtve velikosrpske agresije.
Ali dok se hrvatski logoraši na ta mjesta ne mogu ni približiti, dotle su u novosadskoj dvorani SPENS, kako pišu mediji, već gostovali Petar Grašo, Josipa Lisac, Parni valjak, Hladno pivo, Goran Bare, Severina, Gibonni, Let 3, Jelena Rozga i sve takvi kojima se, da oprostite, možebitno (?) obavlja i mala nužda po hrvatskim žrtvama velikosrpske agresije.
Pa, kad je već tako, neka i popularni Žera iz Crvene jabuke 18. travnja 2026. u dvorani za mučenje Hrvata uzvikne, kao svojedobno Tereza Kesovija na svom koncertu u Sava centru u Beogradu (23. siječnja 2011.), uz orkestar Đele Jusića, – „Prijatelji stari, gdje ste“!
