Dok se u medijima i na nacionalnoj televiziji slavi filmski „uspjeh“ projekta Čovjek koji nije mogao šutjeti, Hrvatski časnički zbor Split upozorava na zabrinjavajuću šutnju oko njegova financiranja i poruke koju film šalje javnosti. Riječ je o projektu tvrtke Antitalent d.o.o., vrijednom gotovo milijun eura, koji je prijavljen nadležnim institucijama zbog sumnji na nepravilnosti u korištenju EU sredstava. Unatoč tome, o toj temi u hrvatskoj javnosti gotovo da se ne govori.
Predstavnici Hrvatskog časničkog zbora Split ističu kako nije riječ o samom filmu, već o širem problemu sustavne selekcije „poželjnih tema“ koje financiraju domaći i međunarodni fondovi, dok se istinske hrvatske priče – one o Vukovaru, Škabrnji i tisućama hrvatskih žrtava – guraju u tišinu. „Ako nas film uči da ne treba šutjeti, postavlja se pitanje – zašto svi koji ga financiraju to upravo čine?“ – poručuju iz Hrvatskog časničkog zbora Split.
Priopćenje Hrvatskog časničkog zbora prenosimo u cijelosti.
“Čemu šutnja o financiranju filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“?
Dok se hrvatskoj javnosti uporno nameće priča o velikom uspjehu filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, utemeljenog na narativu o Hrvatu koji je šutio i nije se stavio na raspolaganje Hrvatskoj dok je JNA, čiji je bio pripadnik, napadala njegov narod, razarala Vukovar i Škabrnju i okupirala 1/3 Hrvatske te sudjelovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, o spornom financiranju tog istog filma vlada potpuna tišina.
Naime, tvrtka koja stoji iza filma, Antitalent d.o.o., našla se pod povećalom zbog sumnji na nepravilnosti u korištenju EU sredstava, a projekt vrijedan gotovo milijun eura prijavljen je nadležnim institucijama.
I sada dolazimo do ključnog pitanja: Što to mi zapravo financiramo i zašto se o tome šuti? Financiramo li filmove koji prešućuju kontekst agresije na Hrvatsku? Financiramo li projekte koji „zaboravljaju“ Vukovar, Škabrnju i 402 ubijene hrvatske djece? Ili financiramo sustav u kojem se milijuni vrte, a pitanja se ne postavljaju?
Jer zanimljivo je kako u cijeloj priči imamo: film koji dobiva potporu državnih i međunarodnih fondova; nagrade, promociju i medijsku euforiju; ali kada se pojave ozbiljne sumnje na financiranje, tada nastupa potpuna tišina i zavjet šutnje.
Na djelu je ponovno hrvatska šutnja. I to upravo oko filma koji nas uči da ne treba šutjeti. Dok HRT reprizira film i dijeli moralne lekcije, nitko ne postavlja pitanje odgovornosti: tko je odlučio što će se financirati, kako i zašto? I još važnije zašto se uporno financiraju i promoviraju priče koje nemaju veze s temeljnim vrijednostima na kojima je stvorena Republika Hrvatska, dok istinske hrvatske priče ostaju po strani i neispričane?
Možda je odgovor jednostavan. Nije nije problem u filmu, već u onome o čemu se ne smije govoriti. Zato se o financiranju i kontekstu šuti. Zato se o hrvatskim žrtvama šuti. A jedino što se neprestano ponavlja jest priča o „čovjeku koji nije mogao šutjeti“, dok se prešućuje činjenica da je taj isti čovjek godinama šutio i mirno živio u Srbiji dok je vojska čiji je bio pripadnik razarala njegovu Domovinu.
I zato na kraju ostaje samo jedno pitanje: Dokle će Hrvatska još financirati i promovirati ovako izvrnute vrijednosti i šutjeti o svemu što ne odgovara tom narativu?”, zaključuju iz Hrvatskog časničkog zbora Split.
