Svako malo netko pokrene pitanje: Zakona o ispitivanju porijekla imovine. To se gotovo i ne čuje od onih koji su na vlasti od općina do Hrvatskog sabora, već od tzv. malih ljudi, koji svaki dan vide da pojedinci grade i prodaju ono što s deset prosječnih plaća nitko ne može zaraditi ni 20 godina. U Koprivnici je, nema tome dugo, jedan kupio parkirališta i zgrada koliko smo malo kada mogli osvojiti u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, a nikada i nije radio u inozemstvu. Znači, može se!
Svojedobno je, ako se sjećate, kandidat za predsjednika Republike Miroslav Škoro najavio da će, ukoliko preuzme ovu dužnost, jedna od prvih njegovih obveza biti vraćanje Zakona o ispitivanju porijekla imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine. S obzirom da je propao na izborima, ni on više ne govori o ovom zakonu. A taj zakon bio je na snazi od 1984. pa sve do 26. travnja 1990., kad je na svojoj sjednici Sabor SR Hrvatske, Vijeća udruženog rada, Vijeća općina i Društveno-političkog vijeća donio odluku o prestanku njegova važenja.
Na taj način su brojni komunisti, a poglavito partijski dužnosnici (ali i druge Titove vodonoše) sačuvali otetu imovinu, koja je danas pretežno u vlasništvu njihovih najmilijih (sve po zakonu).
Kad je u vrijeme komunizma ovaj zakon bio na snazi, u Podravini su po njemu „gonili“ svjetski poznatog slikara Ivana Generalića i još dva-tri mala obrtnika!
Međutim, u svemu tome je nejasno zbog čega se više nikada na sjednici Hrvatskog sabora nije raspravljalo o ovom zakonu, koji bi riješio brojne dileme i probleme, tim prije što se ne kaže bez razloga – „oteto-prokleto“.
Ali, dok se javnost zabavlja aferama o porijeklu imovine pojedinih ministara, pojedini načelnici općina, gradonačelnici, pa i župani „umiru od smijeha“. Naime, njih nitko ne pita za porijeklo imovine, a pojedini od njih imaju toga kao da su čitavog života bili u izvršnoj i inoj vlasti, ili još bolje, da su godinama „upravljali Katarom“!
Koji od tih državnih „činovnika“ (svaka čast iznimkama, nisu svi isti) nema sve — od kuće, vikendice, apartmana na moru, brodice… kojima nije na raspolaganju službeni automobil 24 sata, koji nemaju „svoje“ poslovne prostore, pa i firme?
Većina prima naknade u nadzornim i inim odborima, bave se zapošljavanjem podobnih kadrova, ucjenama privatnih poduzetnika i tome slično.
Stoga, biti danas načelnik, gradonačelnik ili župan (svaka čast iznimkama) je „isto“ kao da si „šerif na Divljem zapadu“ (da se malo našalimo).
U jednoj županiji, primjerice, i župan i gradonačelnik kazneno su odgovarali i odgovaraju za navodni teški kriminal, pa što im fali?
Zakon o ispitivanju porijekla imovine!!!
