Dok se Hrvatska i dalje iscrpljuje u beskrajnim ideološkim rovovima, dok se po medijima i društvenim mrežama olako dijele etikete i prizivaju duhovi prošlih režima, u tišini Vukovara danas se odvija ono najvažnije – jedna hrvatska obitelj napokon je dočekala povratak sina, supruga i oca, ubijenog samo zato što je branio svoj dom i svoju zemlju. Danas u 14 sati, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, pokopani su posmrtni ostaci hrvatskog branitelja Zvonimira Miljka – Ćosa, nakon punih 34 godine potrage, šutnje i nade koja je predugo trajala između dva svijeta.
Zvonimir Miljak, sin Ivana i Mare, rođen 10. svibnja 1950. u Vukovaru, kao branitelj 204. brigade nestao je nakon pada grada, kada je iz vukovarske bolnice odveden na Ovčaru, a potom zauvijek utihnuo u noći mržnje koja nije poznavala milost. Ekshumiran je iz masovne grobnice Grabovo – Ovčara, a tek je revizija neidentificiranih posmrtnih ostataka i suvremene metode potvrdila da se među njima nalazi i njegovo tijelo, čime je njegovoj obitelji nakon desetljeća agonije vraćena istina i mogućnost dostojanstvenog ispraćaja.
Današnji pokop u 14 sati na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru nije samo ceremonija, nego čin pravednosti, zakašnjele, ali ne i manje važne, kojim hrvatska država i zajednica branitelja još jednom potvrđuju tko je bio žrtva, a tko agresor na obalama Dunava.
Život prije rata: obitelj, rad, Vuka i Radnički
Ćos, kako su ga zvali prijatelji, bio je najmlađe od šestero djece u radničkoj vukovarskoj obitelji Miljak, u kojoj se živjelo skromno, ali uspravno, s vjerom u rad, poštenje i obitelj. Nakon osnovne škole i srednje ekonomske škole zaposlio se u Kombinatu Borovo, u Kadrovskoj službi, gdje je radio sve do početka ratnih sukoba, dijeleći sudbinu tisuća Vukovaraca čiji je svakodnevni život prekinut topničkim salvama.
Bio je sportski tip – igrao je nogomet za tadašnji NK Radnički, današnji HNK Radnički Vukovar, pa se njegovo ime danas nalazi na spomeniku igračima poginulima u Domovinskom ratu na igralištu gdje je nekad ganjao loptu. Volio je i balote, i “ćulere” – hokej na zaleđenoj Vuki, dječačku igru na rijeci koja je Vukovarcima bila i igralište i granica svijeta.
Verom Luketić oženio se 1971., a dvije godine kasnije dobili su sina Roberta; do 1982. živjeli su u Budžaku, da bi potom preselili u stan u Borovu naselju, gdje im se 1983. rodio i drugi sin, Tomislav. Njihov je dom bio pun prijatelja, roštilja, kartaških partija i odlazaka na Dunav i sitnih rituala malog, mirnog života koji je rat nemilosrdno prekinuo.
Rat: “Vojska je pokazala svoje pravo lice”
Robert, koji je u travnju 1991. napunio osamnaest godina, prisjeća se kako je otac tih mjeseci postajao sve tiši i zabrinutiji, prateći svaki sinov izlazak iz stana onim pogledom koji govori više od riječi. Straže po haustorima, dežurstva tko ulazi i izlazi, pucnji oko Borova Sela – sve je to postupno gasilo iluziju da će se rat nekako izbjeći, sve dok iz stana Miljkovih nisu gledali kako avioni raketiraju bršadinski silos u kojem se nalazila garda.
Tada je Zvonimir, kako doznaje vukovarska braniteljica i književnica Tanja Belobrajdić, umorno, ali jasno, izgovorio rečenicu koja je sinu zauvijek ostala urezana u pamćenje: “Gotovo je. Vojska je pokazala svoje pravo lice.” Od tog trenutka više nije bilo natrag – slijedili su dani rovova, straža, granata i stalnog prorjeđivanja borbenih redova, u uvjerenju da će pomoć ipak stići, ako već ne iz Hrvatske, onda iz Europe.
Početkom rujna 1991. na Dom tehnike dolazi skupina branitelja iz Vinkovaca, među njima i Milenko Bilić, koji će kasnije svjedočiti da je Zvonimir odmah ostavio dojam ozbiljnog, ali duhovitog suborca, koji je mlađima ponavljao: “Pustite nas starije, vi ste još djeca.” Takvi ljudi držali su crte Vukovara – šutljivi, odgovorni, spremni stati ispred mlađih i reći da je njihov život vrjedniji baš zato što je tek počeo.
Ranjavanje, bolnica i put prema Ovčari
6. studenoga 1991. Zvonimir odlazi nakratko do stana da se presvuče, doznaje Belobrajdić, a na stubištu zgrade eksplodira granata i ranjava ga u trbuh i noge. Prebačen je u bolnicu, gdje je, prema svjedočenju sina, bio teško ranjen, ali ne i životno ugrožen, uvjeren da će uz štake vrlo brzo opet stati na noge.
Robert i suborac Mladen Novak – Mrakan, sljedećeg se jutra probijaju do bolnice, kroz granatiranja i pucnjavu, u onom tipičnom “mačjem” kretanju vukovarske ulice pod obručem, svjesni da svaki korak može biti posljednji. Susret oca i sina u bolničkoj sobi bio je pun neizgovorene brige – radost zbog ponovnog viđenja miješala se s očevim strahom zbog sinova puta natrag na položaj, pa je Zvonimir pri rastanku izgovorio riječi koje će Roberta pratiti cijeli život: “Kako ću ja sad znati, tko će mi javiti jesi li sretno stigao ili nisi?”
Nekoliko dana kasnije, slom obrane, ulazak JNA i paravojnih formacija u grad i bolnicu te deportacija ranjenika na Ovčaru zauvijek će prekinuti svaki trag o Zvonimirovu putu – sve do njegova pronalaska u masovnoj grobnici.
Obiteljska agonija: djedov krik i logori
U krugu Tvornice Borovo, nakon pada grada, odigrava se drama koja je obilježila živote mnogih obitelji – razdvajanje žena i djece od muškaraca, civila od branitelja, popisivanje, izdvajanje, pogledi koji traže svoje najmilije po gomili. Robert u toj masi pronalazi djeda Ivana Luketića, majčina oca, starog čovjeka koji je preživio Drugi svjetski rat i jako dobro zna s kim imaju posla, pa iza ljutnje zbog unukova boravka na prvoj crti stoji golema briga.
Kada počinje razdvajanje, iz gomile odjekuje djedov glas koji doziva unuka i viče prema naoružanim zločincima: “Roberte! Roberte!… Majku vam … bem četničku, kud ga vodite? Roberte!”, krik koji para tišinu i unukovo srce, a on sam ostaje ukočen, nemoćan, svjestan da se događa nešto nepovratno. Svjedoci su kasnije posvjedočili da su djeda pretukli do smrti; njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2014. na farmi Lovas, nedaleko od Dalja, još jednom potvrđujući istinu o sustavnom zlu provedenom nad hrvatskim civilima i braniteljima.
Robert, tada tek osamnaestogodišnjak, završava u logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica, gdje, unatoč tome što je po dobi mogao izaći već na prvoj razmjeni, biva vraćen pod izlikom dodatnog “ispitivanja” o izmišljenom zločinu. U samici provodi mjesec dana, slušajući noćne dolaske mučitelja po hodniku, udarce, urlike i čekajući trenutak kad će stati baš pred njegova vrata – iskustvo koje je ostavilo neizbrisiv trag na njegovoj duši.
Među bezbroj epizoda zlostavljanja, u sjećanju mu je ostao jedan rezervist nadimka Žile, s ožiljkom preko lica, koji ga je uz vrijeđanja i prijetnje izudarao šakama po ušima i potom nogama, ostavljajući ga na podu. No jednako tako, Robert pamti i jednu suprotnu epizodu – vojnika koji mu je tiho donosio cigarete, uoči Nove godine otišao na dopust i, držeći zadnju nit ljudskosti, nazvao tetku u Grazu te mu na kutiji “Drine” ispisao njezine riječi da plače, čestita Novu godinu i pita za razmjenu – mali trag čovječnosti usred mraka logora, ispričao je Tanji Belobrajdić, a ona prenijela u svom emotivnom tekstu na Direktno.hr.
Godine tišine i kasna istina
Razmijenjen 27. ožujka 1992., Robert tek tada počinje shvaćati da je preživio, ali i da prava borba tek predstoji – borba za istinu o ocu koji se ne nalazi ni na jednom popisu preživjelih, niti među identificiranima. Obitelj godinama živi između nade i očaja, tražeći informacije preko Crvenog križa, obilazeći bolnice, slušajući glasine o rudniku u Aleksincu, pričama da je djed viđen u jednoj psihijatrijskoj bolnici u Zagrebu – lažne tračke nade koji su samo produbljivali ranu neizvjesnosti.
Svaka nova ekshumacija u vukovarskom kraju, svaki bager koji bi zagrabio zemlju, donosili su isti grč u želucu, jer nikada nisu znali hoće li se napokon pojaviti ime Zvonimira Miljka. Njegovo tijelo nije bilo identificirano među prvim žrtvama ekshumiranim s Ovčare, a tek je najnovija revizija identifikacija, uz primjenu suvremenih metoda, nedvosmisleno potvrdila – jedan od onih koji su svoje živote ostavili na tom stratištu jest hrvatski branitelj Zvonimir Miljak.
Za obitelj to znači mogućnost da mu zapale svijeću na grobu, polože križ i izgovore molitvu nad njegovim imenom, a ne nad apstraktnom “nestalom osobom” – ali istovremeno otvara staru ranu suočavanja s načinom na koji je njegov život ugašen. Zvonimir je ubijen u zločinu koji ne poznaje ideologiju ni opravdanje, nego samo mržnju prema onome tko brani svoj dom, i upravo zato njegova identifikacija stoji kao snažan odgovor svima koji danas nastoje relativizirati istinu o Vukovaru.
“Isus nas uči da praštamo. Ja ne mogu.”
Nakon identifikacije oca, Robert je iskreno priznao da ne osjeća olakšanje kakvo bi se možda očekivalo nakon 34 godine čekanja, svjestan da još mnogo obitelji ni danas ne zna gdje su njihovi najmiliji. Nada iz prvih godina polako je pojelo vrijeme, a on nikada nije dobio priliku istinski oplakati i prežaliti oca – jer bez tijela, bez groba, tuga ostaje zarobljena u limbu neizvjesnosti.
“Isus nas uči da praštamo. Ja ne mogu – niti oprostiti, niti zaboraviti. To je Božji zadatak. Neka odgovaraju za počinjene zločine. Neka mu je laka naša Hrvatska zemlja”, poručuje sin, rečenicama u kojima se miješaju bol, umor i mir čovjeka koji je napokon dobio mjesto na koje može doći i reći: “Tu si, tata.” U tim riječima sažet je i osjećaj mnogih drugih obitelji koje, dok politika vodi svoje dnevnopolitičke bitke, u tišini traže samo jedno – istinu, ime i mjesto počinka za svoje najmilije.
Priča o Zvonimiru Miljku nije samo ratna biografija jednog časnika 204. brigade, nego priča o generaciji očeva, djedova, majki i djece koje je povijest stavila na ispit na kojem su mnogi dali ono jedino što su imali – vlastiti život. Njegov današnji pokop u 14 sati u Vukovaru nije kraj, nego tiho, dostojanstveno zatvaranje jednog vrlo dugog, bolnog poglavlja.
