Autor Zdravko Gavran/Izvor: Hrvatsko nebo
….svi pitaju i svi bi htjeli znati neku tajnu, nešto čime će se razlikovati od ostalih i – što je najpreče kod takvih ljudi – htjeli bi saznati nešto što su sami propustili, a dogodilo im se pred nosom, tik do njih…“ – Tako glasi dio rečenice iz sredine Čuićeva kratkog, nagrađivanog, modernog romana „Orden“. Povodom njegova jučerašnjeg odlaska s ovoga svijeta, u povećoj usamljenosti staračkoga doma i kretanju u svom unutarnjem svijetu, a dok se prisjećamo njegove pripovjedne proze, dóđe nam do ruku neobjavljena mu pjesma.
Inače nije bio nedruštven, naprotiv, i inače nije pisao pjesme, ni lirske ni koje druge. U njoj kao da otkriva neke ’tajne’ za kojima su žudjele razne ’udbe’ i ’sudbe’, a koje je možda i sam odgonetao. Napisao ju je naglo, u atipičnu, pomalo ekstatičnu stanju, i dao ju svom prijatelju (podatci poznati uredništvu Hrvatskog neba).
Sada ju objavljujemo u znak sjećanja i poštovanja spram piscu koji je ušao u hrvatske lektire, i koji je za života ulazio na mnoga druga, nerijetko važna, mjesta. Ulazio je u svijet društvenosti ’igrajući se’, pritom ne otkrivajući se posve, (p)ostajući mnogima ’pitak’ i ekstravert, ali ujedno u bitnomu i zagonetan, introvert. Kao da je u sebi nosio duboku, usamljeničku tajnu. (S jakim razlogom, dakako.) Je li ju u ovoj intimnoj pjesmi otkrio?
“Usamljenici”
Njih jedino razumijem
Jedino su oni moji
Premda ja nisam njihov
Rijetki usamljenici srednjih godina
Ili malo stariji
Samonikli u kamenu južnih provincija
Nasukali se na votke i opuške
Oljuštenih zagrebačkih šankova
Mimoilazimo se
Uvijek sami
Poželim da im pružim ruku
Da kažem
Razumijem te čovječe
Tvoju muku nepripadanja
I želju da ne budeš stranac
Ni dolje gdje ti je bilo usko
Ni ovdje gdje je malo šire
Da budeš svoj među svojima
Rodijak među rodijacima
Građanin među građanima
Glava stabilne obitelji
Bezglavi pijanac
Nerealizirani ljubavnik ekscentričnih gradskih
žena
Lišen pratnje glasina
Nikad ne priđem da prozborimo
Bojim se
Nesigurnosti
Gorčine
Tersluka[1]
Opsjednutosti Hrvatskom
Dovijeka nedovoljno našom
Zavazda više udbaškom
Stoga samo produžim
Pitam se
Misle li i oni o meni
Ili su njihove misli ipak uzvišenije
([1] Ters, tersluk – riječ osmanlijsko-turskog podrijetla, označava neprilagodljivu, ’jogunastu’ osobu, čovjeka niskog stupnja fleksibilnosti i tolerantnosti)
POVEZANO:
