Grad podijeljen između sjećanja i interpretacije. U Vinkovcima se ovih dana odvio prizor koji nadilazi uobičajene političke i povijesne rasprave, prelazeći u zonu otvorenog društvenog paradoksa.
Na Kumanovoj ciglani, uz sudjelovanje gradske vlasti, udruga i Ministarstva branitelja, položeni su vijenci za nevine žrtve ubijene 1945. godine – ljude koji su stradali bez suda, bez presude i bez mogućnosti obrane. Poruka takve komemoracije nedvosmislena je – pijetet prema žrtvama, težnja za istinom i potreba da se ne zaboravi.No, istovremeno, na drugim lokacijama – ne samo u Mirkovcima, nego i unutar samih Vinkovaca – odvija se posve drugačiji narativ. Tamo se vijenci polažu za one koji se nazivaju „osloboditeljima“, uključujući zapovjednike i postrojbe čije se djelovanje u kolektivnoj memoriji većine građana veže upravo uz stradanja, a ne oslobođenje. Takva paralelna stvarnost ne ostavlja prostor za neutralnost – ona izravno otvara pitanje smisla zajedničkog sjećanja.
Komemoracija ili reinterpretacija povijesti?
Posebnu težinu cijeloj situaciji daje činjenica da u tim događanjima aktivno sudjeluju politički akteri poput SDSS-a i Zajedničkog vijeća općina, koji ne samo da prisustvuju, nego i organiziraju obilježavanja dana koje nazivaju „danom oslobođenja“. Time se ne radi samo o različitim pogledima na povijest, već o institucionaliziranju suprotstavljenih interpretacija unutar istog javnog prostora.
U praksi to znači da isti grad, istoga dana, šalje dvije potpuno oprečne poruke – dok jedni oplakuju nevine žrtve, drugi odaju počast onima koje se povezuje s tim istim stradanjima. Takav raskorak više nije moguće svesti na „različite perspektive“ ili geografske distance – jer se sve događa na istom mjestu, među istim ljudima i pred očima iste javnosti.
Granice zdravog razuma
U tom kontekstu, pitanja koja se nameću više nisu isključivo politička niti ideološka. Ona postaju pitanja elementarne logike i društvene koherentnosti. Može li jedan grad istovremeno tugovati za svojim ubijenim građanima i slaviti one uz koji su ih ubili? Može li se graditi zajednička istina ako svaka skupina njeguje vlastitu verziju povijesti – i pritom je javno afirmira?
Odgovori na ta pitanja ne nude se lako, ali njihovo izbjegavanje postaje sve teže. Jer ovdje više nije riječ samo o prošlosti, već o načinu na koji se ona koristi u sadašnjosti.
U konačnici, Vinkovci danas djeluju kao grad u kojem paralelne istine ne samo da koegzistiraju, nego se javno sudaraju. Dok se žrtve komemoriraju, „osloboditelji“ se također ne zaboravljaju – čak ni onda kada za dio građana predstavljaju simbol tragedije.
A građani? Oni sve to promatraju, sve jasnije razumiju i sve teže ignoriraju očiti nesklad.
