Županijski sud u Osijeku pravomoćno je ukinuo presudu kojom su partizanske vlasti 1945. osudile i smaknule osječkog župnika, dok odvjetnik Tomislav Jonjić poručuje da je riječ o ispravljanju povijesne nepravde, ali i podsjetniku na nerazriješene političke prijepore.
Nakon više od 80 godina, pravosudni epilog slučaja vlč. Josipa Astaloša dobio je konačan rasplet. Pravomoćnom odlukom tročlanog vijeća Županijskog suda u Osijeku od 12. veljače 2026. u cijelosti je poništena smrtna presuda iz ljeta 1945., kojom je tadašnji daljski, a potom osječki župnik osuđen i ubrzo smaknut u postupku koji današnji pravni standardi ne prepoznaju kao zakonit.
Zahtjev za reviziju podnio je odvjetnik Tomislav Jonjić, zajedno sa sinom Zvonimirom, u ime Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Kako je istaknuo, odluku nisu željeli javno isticati prije pravomoćnosti, svjesni mogućih pritisaka i pokušaja osporavanja postupka. “Samu stvar pretpostavili smo jeftinom publicitetu”, naveo je Jonjić, dodajući kako je sada “jedna povijesna nepravda nepovratno ispravljena”.
Sud je, nakon provjere opsežne dokumentacije i održana dva ročišta – u prosincu i veljači – zaključio da nema dokaza o kaznenoj odgovornosti vlč. Astaloša, čime je formalno rehabilitiran.
Suđenje kao politička poruka i čin zastrašivanja
Prema dostupnim povijesnim dokumentima, suđenje vlč. Astalošu održano je 1. srpnja 1945. u Dalju, u nedjeljno jutro, u vrijeme mise. Takav odabir termina i mjesta nije bio slučajan, već je, kako tvrdi obrana, imao jasnu svrhu – dodatno zastrašiti lokalno hrvatsko katoličko stanovništvo.
Jonjić u svom obrazloženju navodi kako je postupak bio dio šireg plana tadašnjih komunističkih vlasti. Dokumentacija upućuje na to da su već krajem svibnja 1945. postojale najave o organiziranju javnih suđenja s ciljem demonstracije moći i obračuna s označenim neprijateljima, pri čemu je Astaloš unaprijed bio označen kao meta.
Takva praksa, tvrde pravni i povijesni izvori uključeni u postupak, uklapala se u tadašnji model politički motiviranih procesa, gdje je pravosudni sustav bio instrument ideološke kontrole, a ne neovisno tijelo.
Optužbe bez dokaza i dostojanstvo pred smaknućem
U optužnici su se, prema navodima obrane, nalazile brojne teške optužbe – od suradnje s ustaškim vlastima do sudjelovanja u vojnim aktivnostima. Međutim, sud je sada utvrdio da za te tvrdnje nije bilo vjerodostojnih dokaza, a dio njih temeljen je na konstrukcijama i političkoj propagandi.
Posebno se ističe način na koji se vlč. Astaloš držao tijekom procesa. Prema svjedočanstvima, nije pokušavao prebaciti odgovornost niti je molio za milost, već je ostao dosljedan svom svećeničkom pozivu i osobnim uvjerenjima. Njegove posljednje riječi, upućene ženi koja ga je najviše teretila i koja mu je na vješalima izmakla klupicu, ostale su zabilježene kao snažna poruka oprosta: “Ja ti opraštam, a neka ti sudi Bog!”
Pravna rehabilitacija, ali ne i društveni konsenzus
Iako je sudskom odlukom Astaloš danas formalno neosuđivana osoba, slučaj i dalje izaziva političke i društvene prijepore. Jonjić upozorava kako pravna rehabilitacija ne znači i potpunu društvenu ili političku rehabilitaciju, osobito u sredinama gdje su povijesne podjele i dalje izražene.
Kao primjer navodi inicijative za preimenovanje ulice koja nosi Astaloševo ime u Dalju, što vidi kao znak da “1945. još uvijek traje u političkom smislu”. Takve napetosti ukazuju na dublji problem suočavanja s nasljeđem Drugog svjetskog rata i poraća, koje u Hrvatskoj i dalje ostaje osjetljivo i često polarizirajuće pitanje.
Širi kontekst: između pravde i povijesne interpretacije
Rehabilitacija vlč. Josipa Astaloša uklapa se u širi niz postupaka revizije presuda iz razdoblja neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kada su mnogi procesi vođeni bez osnovnih jamstava pravičnog suđenja. U takvim slučajevima današnji sudovi često ne ulaze u povijesne interpretacije, već procjenjuju isključivo zakonitost tadašnjih postupaka.
Ipak, svaki ovakav slučaj otvara i šira pitanja – o granicama pravne rehabilitacije, o ulozi povijesti u suvremenom društvu te o tome može li sudska odluka zatvoriti duboke društvene podjele. U slučaju Josipa Astaloša, čini se da je pravda, barem na formalnoj razini, stigla – ali rasprava o njegovu mjestu u kolektivnom sjećanju tek se nastavlja.
