Udruge hrvatskih branitelja, logoraša i stradalnika Domovinskog rata su na današnjoj konferenciji za medije održanoj u Zagrebu otvorile pitanje dvorane SPENS u Novom Sadu, upozorivši da istina o događajima iz 1991. godine i dalje nije u potpunosti istražena. Povod konferenciji bio je, kako su istaknuli organizatori, potreba za sustavnim i nepristranim utvrđivanjem činjenica o sudbini hrvatskih zarobljenika nakon pada Vukovara, ali i sve češći javni prijepori oko karaktera tog mjesta. Udruge su pritom pozvale na otvaranje arhiva, hitno uključivanje nadležnih institucija te zaštitu mjesta stradanja, naglašavajući kako vrijeme za utvrđivanje istine neumitno istječe, osobito zbog sve manjeg broja živih svjedoka koji mogu izravno govoriti o onome što se ondje događalo.
Nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991. godine, dvorana SPENS (Sportski i poslovni centar Vojvodina) u Novom Sadu postala je jedno od mjesta na koja su dovođene osobe iz Vukovara i okolice. Iako je od tada prošlo gotovo 35 godina, događaji koji su se ondje odvijali i dalje su nedovoljno istraženi, a u javnom prostoru opstaju različita, često suprotstavljena tumačenja.
Udruge hrvatskih branitelja upozoravaju kako “prava istina o SPENS-u ne smije ostati prešućena”, naglašavajući da je došlo vrijeme da činjenice zamijene šutnju i prijepore. Smatraju kako je nužno otvoriti prostor za temeljito, stručno i objektivno istraživanje svih dostupnih izvora kako bi se konačno rasvijetlila uloga tog objekta tijekom ratnih zbivanja.
Svjedočanstva preživjelih i sudionika obrane Vukovara
Na konferenciji posvećenoj toj temi iznesena su svjedočanstva i stavovi osoba koje su izravno povezane s događajima iz 1991. godine. Među njima su bili Zlatko Panković, vukovarski branitelj i preživjeli zatočenik srpskih koncentracijskih logora, uključujući i SPENS, koji je bio osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem u Beogradu, te Ivan Anđelić jedan od zapovjednika obrane Vukovara.
Uz njih su govorili i Vlado Ošust, predstavnik Udruge logoraša srpskih koncentracijskih logora grada Zagreba, Ivo Martinović, predsjednik zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, te Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara i sudionica Bitke za Vukovar. Njihova svjedočanstva dodatno su naglasila potrebu za sustavnim i institucionalnim pristupom istraživanju ove teme.
Stručni pogled: prisilna dovođenja i zlostavljanja
Na konferenciji je pročitan i stav ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, prof. dr. sc. Ante Nazora, koji je ukazao na već postojeće povijesne izvore i medijske zapise iz tog vremena.
U citiranom dijelu navodi se kako je “nedvojbeno da se radi o mjestu na kojem su protiv svoje volje u većem broju dovedeni Hrvati iz Vukovara i okolice, te u kojem je dio njih fizički i psihički zlostavljan”. Također se podsjeća na tadašnje pisanje srbijanskog tiska, koji je SPENS opisivao kao “trijažni centar” u kojem su državne službe provodile dodatne obrade nad dovedenim osobama, pri čemu su neki od njih potom odvođeni u druge zatvore i logore.
Zaključno, Nazor ističe kako, bez obzira na terminologiju – bilo da se govori o “sabirnom centru”, “tranzitnom mjestu” ili logoru – ostaje činjenica da je ondje prisilno doveden veći broj Hrvata koji su bili ispitivani, zlostavljani i dalje raspoređivani u druge pritvorske objekte.
“Glede slučaja SPENS-a, nedvojbeno je da se radi o mjestu na kojem su protiv svoje volje u većem broju dovedeni Hrvati iz Vukovara i okolice, te u kojem je dio njih fizički i psihički zlostavljan. O tome je pisao srbijanski tisak, u kojem se spominje prihvat „evakuisanih“ lica s područja Vukovara u „trijažni centar u prostorijama SPC ‘Vojvodina’ u Novom Sadu“, te se navodi da su tamo „organi državne bezbednosti proveli dopunsku obradu u kojima su pronašli i odvojili ološ (ZENGE)“, odnosno da je među evakuisanima uhvaćen „ne mali broj zločinaca i zlikovaca“ koje su „poslali u druge zatvore i KP domove“ (Borba, petak, 22. novembar 1991., str. 4; Borba, subota-nedjelja 23-24. novembar 1991., str. III).
Prema tome, kako god to nazvali – „privremenim sabirnim centrom“ ili „tranzitnim mjestom za zarobljene Hrvate“ ili logorom, činjenica je da je u SPENS nakon srpske okupacije Vukovara prisilno doveden veći broj Hrvata koji su tamo ispitivani, a dio njih je „dopunski obrađen“, odnosno psihički i fizički zlostavljan, te raspoređen po drugim logorima – zatvorima i KP domovima.“
Neotvoreni arhivi i poziv međunarodnoj zajednici
Iz brojnih presuda Haškog suda već je poznato da je JNA bila odgovorna za otvaranje i organiziranje logora za Hrvate na teritoriju Srbije. Međutim, kako upozoravaju udruge, vojska Republike Srbije koja čuva arhive JNA i dalje ne omogućuje pristup tim dokumentima, čime se dodatno otežava utvrđivanje pune istine.
Stoga se upućuje poziv povjesničarima, istraživačima, sudovima i tužiteljstvima da se sustavno i nepristrano posvete ovoj temi, koristeći dostupnu arhivsku građu, medijske zapise i svjedočanstva preživjelih. Poseban apel upućen je i međunarodnim institucijama da izvrše pritisak na Srbiju kako bi arhivi postali dostupni istraživačima.
U tom kontekstu ističe se potreba utvrđivanja ključnih činjenica, uključujući broj osoba dovedenih u SPENS, način provođenja dodatnih provjera i izdvajanja, moguće oblike kršenja međunarodnih normi postupanja prema zarobljenicima, kao i sudbinu osoba koje su nakon tih procesa odvođene u druge logore ili se i danas vode kao nestale.
Bez politizacije, ali uz pravo na istinu
Udruge naglašavaju kako njihov cilj nije politizacija teme, već odgovorno i objektivno utvrđivanje činjenica. “Smatramo da svaka žrtva ima pravo na istinu, a društvo u cjelini na potpuno i nepristrano rasvjetljavanje svih događaja”, poručuju, dodajući kako jedino tako može doći do dostojanstvenog odnosa prema svim stradalima.
Ova inicijativa, kako navode, predstavlja poziv na suočavanje s prošlošću kroz istraživanje, dijalog i transparentno iznošenje činjenica, kako bi se spriječilo daljnje osporavanje patnji žrtava.
Kultura sjećanja i apel protiv komercijalizacije mjesta stradanja
U priopćenju se dodatno pojašnjava kako se ne zagovaraju zabrane, već njegovanje kulture sjećanja i informiranje javnosti, osobito mlađih generacija. Udruge apeliraju na organizatore i javne osobe da svojim odlukama pridonesu očuvanju dostojanstva mjesta stradanja, uključujući i suzdržavanje od održavanja koncerata i događaja na takvim lokacijama.
“Ne nastupajte na mjestima koja su bila logori. To nisu pozornice. To su mjesta patnje, stradanja i izgubljenih života”, poručuju hrvatskim izvođačima i sportašima, naglašavajući njihovu društvenu odgovornost i utjecaj.
Konkretni prijedlozi institucijama
Udruge su Ministarstvu hrvatskih branitelja uputile prijedlog za stvaranje i javnu objavu sustavne evidencije svih mjesta stradanja tijekom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Također predlažu zakonsku i institucionalnu zaštitu tih lokacija, njihovo uključivanje u obrazovni sustav te pokretanje nacionalnog programa memorijalizacije.
Istodobno, od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i drugih nadležnih institucija zahtijeva se hitno i sustavno djelovanje. To uključuje identifikaciju i kontaktiranje živih svjedoka, prikupljanje i analizu dokumentacije te pokretanje kaznenih postupaka protiv odgovornih osoba.
Posebno se upozorava na činjenicu da su svjedoci u poodmakloj životnoj dobi, zbog čega postoji rizik od nepovratnog gubitka ključnih dokaza. Naglašava se i da ratni zločini i zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju, te da je Republika Hrvatska obvezna osigurati njihovo procesuiranje.
Preporuke za kulturu i sport: odgovornost bez zabrana
Ministarstvu kulture i medija te Ministarstvu turizma i sporta predloženo je izdavanje službenih preporuka hrvatskim izvođačima i sportašima da ne nastupaju na mjestima koja su tijekom rata bila logori i mjesta zatočenja. Takva preporuka, ističe se, ne bi predstavljala ograničavanje sloboda, već civilizacijski čin poštovanja prema žrtvama.
Zaključno, udruge poručuju kako mjesta stradanja ne smiju postati prostori zabave te da taj standard mora ostati trajna obveza budućim generacijama. Organizatori konferencije, udruge hrvatskih branitelja, logoraša i stradalnika Domovinskog rata, naglašavaju kako je sada ključan trenutak za djelovanje – prije nego što vrijeme nepovratno zatvori prostor za istinu.
