Facebook objava Tanje Belobrajdić ponovno otvara temu o kojoj se šuti, ali koja postavlja neugodna pitanja o granicama sustava i ideologije.
Kao i uvijek, Facebook objave Tanje Belobrajdić izuzetno su zanimljive – kako zbog tema kojih se dotiče, tako i zbog načina na koji ih secira, bez zadrške i bez uljepšavanja. Nije stoga čudno da me i ova objava zaintrigirala. Tema o kojoj se više ne govori, ovdje je ogoljena do same srži problema, bez kalkulacija i bez straha od reakcija. Upravo zato odlučila sam je prenijeti i čitateljima Cronike.
U središtu njezina teksta nalazi se slučaj brutalnog ubojstva u Zagrebu iz srpnja 2025. godine, kada je u prostoru jedne udruge u Pierottijevoj ulici život izgubio 43-godišnji muškarac. Iako su prvi medijski izvještaji govorili o “ženi” kao počiniteljici, riječ je o biološkom muškarcu Davoru Hranjecu, koji se identificirao kao žena. Danas, nakon podignute optužnice za svirepo ubojstvo, optuženi se nalazi na ženskom odjelu zatvora u Remetincu – i upravo tu počinje dio priče koji izaziva najviše nelagode.
Jer iza zatvorskih zidova ne vode se ideološke rasprave, nego svakodnevni životi koji uključuju fizički kontakt, procjenu rizika i sigurnost. Pitanje koje se nameće nije apstraktno, nego konkretno – kako sustav štiti zatvorenice i pravosudne policajke kada se suočavaju s osobom koja je, neovisno o dokumentima, tjelesno nadmoćna? I tko preuzima odgovornost ako se granica između formalne politike i stvarne sigurnosti jednom pokaže kobnom?
Upravo na tim mjestima, gdje sustav prestaje biti teorija, a postaje praksa, nastaje tišina o kojoj Belobrajdić piše – tišina institucija, ali i onih koji se inače najglasnije pozivaju na zaštitu žena. Ta šutnja, sugerira autorica, nije slučajna, nego simptom šireg društvenog okvira u kojem određene teme postaju nedodirljive.
U nastavku donosimo njezin tekst u cijelosti.
Od astralnog bića do ubojice
Dana 27. srpnja 2025. brojni su mediji koji posluju u Hrvatskoj objavili netočnu vijest kako je žena nasmrt izbola muškarca, a policija je priopćila kako je „36-godišnjakinja taj dan, oko 13.25 sati u Pierottijevoj ulici u Centru, u prostoru koji koristi udruga građana, 43-godišnjaku, u namjeri da ga usmrti, oštrim predmetom zadala više ubodnih rana u tijelo“.
No, nije. Ubio ga je biološki muškarac Davor Hranjec, radikalni ljevičar koji se, nakon više „utjelovljenja“, jedno jutro, „probudio“ kao žena. I onda se prisjetio kako se tako oduvijek osjeća. Tako je Davor, alias Faraon Slavko, prešao dug put od svoje pjesme „Čagaj mala, on ide vuf, vuf, kada vidi muf, aaaaa, on je pravi pastuh!“ do „Sonjinog bluza“, kako je prije šest godina nazvao crowdfunding kampanju kojom je prikupljao novce za medicinsku tranziciju u kojoj sebe opisuje ovako:
„Moje ime je Sonja. Ja sam trans žena koja pokušava „izaći iz ormara“ i živjeti svoj život autentično nakon toliko godina skrivanja. Trenutno živim i volontiram u Autonomnom kulturnom centru u Zagrebu koji koristi prostore skvotirane zgrade u centru Zagreba. U ovom prostoru također stvaram, performiram i sviram raw punky muziku, uglavnom na hrvatskom jeziku. Također sam uključena u lokalni aktivizam za ljudska prava i pišem SF knjigu koja će biti objavljena iduće godine… Nakon 6 godina pokušavanja, napokon sam dobila hormonalnu terapiju u veljači ove godine, samo mjesec dana nakon mog 30. rođendana. Svejedno me većinu ljudi u mom životu i okruženju ne percipira kao mene i tako je otkako se sjećam svog života. Zbog toga se skrivam u muškoj odjeći opet, kao i mnogih mojih dana, što mi izaziva različite oblike anksioznosti i ostale prateće probleme…“
„Prateći problemi“ koji se pritiskom agresivnog, dežurno-moralnog dijela javnosti ne smiju više nazvati psihička bolest jer je to izraz mržnje, doveli su do toga da ubojica, prema vještacima – „prosječnog intelektualnog funkcioniranja“, no nesumnjivo poremećen, a službeno poremećena, svirepo dokusuri svoju žrtvu koja se u ovom slučaju gotovo ne spominje, iako je riječ o čovjeku koji se bavio sportom i koji je također bio dio skvoterske scene u bivšoj tvornici lijekova, u kojoj očito postoje i krvavi sukobi oko teritorija i stotine tisuća eura javnog novca.
Za Davora Hranjeca prvi sam put čula prije dvije godine. U nekoj raspravi na društvenoj mreži X, nekadašnjem Twitteru, raspravljalo se o transrodnoj agendi, pa je netko spomenuo najpoznatiju srbijansku trans-aktivistkinju, Helenu Vuković, nekadašnjeg intendantskog oficira Vojske Srbije koji je 2014. godine umirovljen u činu majora. Naime, major Vuković, oženjen, otac četvero djece, tri dječaka i jedne djevojčice, u jednom je trenutku odlučio prestati živjeti dvostruki život i Urbi et Orbi obznaniti kako je on, zapravo žena te proći kroz „tranziciju“ zaključno s operacijom, nakon koje će, u punom smislu, postati – Helena. O tom je slučaju napisana knjiga „Major i Helena“, s podnaslovom – „Priča o vojniku koji se nije predao“, pisana po provjerenoj recepturi srbijanskih humorističkih serija – red smijeha, red suza u kojoj su svi likovi, odreda, okarakterizirani kao simpatični. Ipak, u onome tko ne podlegne hvalospjevu jer je „Helena spremna izgubiti sve da bi bila svoja“, nakon čitanja za glavnog aktera neće ostati nimalo simpatije. Rečenica koju će pronicljivi doživjeti potresnom, a ne duhovitom: „Ćale je Helena“ – kroz pokušaj trivijaliziranja razotkriva svu dekadentnost i izopačenost progresivne propagande – „to je dakle, normalno, osim što nije“.
Jer, naime, „Major i Helena“ je od prve do posljednje stranice oda hrabrosti ocu četvero djece koji je nakon 22 godine braka sebično odlučio „postati slobodNA“, kako bi, napokon, bez skrivanja, mogao nositi suknju i mazati usta. I, nakon „prekrajanja“ ponovo imao djevojku, ali to je već nova priča. Tijekom čitanja, od jednog teksta do drugoga, otvorio mi se i članak o stanovitoj Sonji Hranjec, čiji je hodogram unatrag vodio do maljavog Faraona Slavka, no tada je taj buket različitih osoba još uvijek bio idol generacije, ubojica će postati dvije godine kasnije.
Svojevremeno, Faraon Slavko predstavljen je kao novo ime na zagrebačkoj elektro-pop sceni te da su mu necenzurirani tekstovi, poput ”on ide vuf vuf kada vidi muf” ili ”ajde, mala, skidaj gaće, ja već vrtim kotače”, priskrbili obožavatelje oba spola i raznih supkultura. Kada nije Faraon Slavko, a ni samozatajni muškarac Davor čije tijelo, prema vlastitom objašnjenju jer je on astralno biće, faraon koristi, utjelovljivao se Njec Hranjec punker, performer, glazbenik, lider benda Abergaz i prosvjednik, da bi Sonja, posljednja u ovom nizu opskurnih ličnosti bila još i aktivist, sukreator videoigrice Super Vili u kojoj je glavni junak nekadašnji ministar zdravstva Vili Beroš i na kraju, brutalni ubojica.
Međutim, ono što najbolje govori o stanju u našem društvu je podatak da je Davor Hranjec, alias Sonja, u lijevim medijima predstavljen kao progresivna snaga i idol generacije. Dok su branitelje koji su svojevremeno prosvjedovali u Savskoj isti ti mediji vrijeđali i ismijavali, od naočigled psihički neuravnotežene osobe pravili su junaka koji je za neke od najčitanijih medija lamentirao o političkoj situaciji u Hrvatskoj, religiji i ekonomiji. Njegovim se opskurnim aktivnostima dao legitimitet, dok su se perverzije gurnule pod umjetnost i bogato honorirale. Na skupovima neokomunističke stranke Radnička fronta bio je rado viđen gost koji je držao govore, a provokacije branitelja donijele su mu 2015. godine čast da zapali „Trnjanske kresove“ povodom 70. obljetnice partizanskog zauzimanja Zagreba 8. svibnja 1945. Krajnje lijevi portal Lupiga je tada pisala: „Čast je pripala živućoj legendi zagrebačkog undergrounda, frontmenu punk mašine Abergaz, mladom Njecu Hranjecu. Legendarni Njec posao je odradio vrlo profesionalno, kao da cijelog svog života nije radio ništa drugo nego podmetao požare“. Opaska nije duhovita, ali je zanimljiva. Iz različitih razloga.
Nakon počinjenog zločina, kada su vidjeli da ne mogu skrivati njegov identitet, mainstream mediji su objavili ime, prezime i fotografije svog nekadašnjeg heroja, dok su drugi, poput portala Lupiga u međuvremenu panično brisali članke o blistavom primjeru tzv. spolne tranzicije, premda ona nikada nije u potpunosti dovršena. Hrvatsko novinarsko društvo poslovično gluho i slijepo kad je u pitanju netko izvan njihovog ideološkog narativa, u očajničkom pokušaju spašavanja vojnika Sonje kritizira medije da se neprimjereno ističe transrodnost osumnjičen(e)og i potiče transfobija, iako iznositi činjenice nije transfobija, nego obaveza i temeljna vrijednost novinarstva. S druge strane, više je nego očiti muk iz tabora dežurnih moralnih higijeničarki, aktivistica i tzv. feministica koje zdušno podržavaju izopačenu ideologiju usmjerenu protiv samih žena. Nema rasprave o nasilju, nema prozivanja, nema traženja odgovornih, nema ni otvorenih ni zatvorenih pisama. Žrtva se gotovo ni ne spominje. Ne reagiraju, jer je počinitelj dio njihovog kruga.
Jednu od rijetkih izjava u korist ubijenog kazala je bivša zaposlenica žrtve, opisujući ga kao uzornog sportaša koji je, nažalost, prihvaćao ljude u onome što ona naziva „ludom, zlom zajednicom“ skvoterske scene.
Svi oni koji su medijski promovirali i glorificirali osobu koja je i prema vlastitom priznanju trebala ozbiljnu stručnu pomoć, snose golemu moralnu odgovornost za sve što je uslijedilo. Hoće li netko na poziciji moći napokon lupiti šakom o stol i pitati gdje je granica zdravog razuma? Ili, baš kao u onoj poznatoj bajci, čekamo na dijete koje će, ugledavši sav apsurd ideološkog sljepila na kakvoj ‘povorci ponosa’, jedino imati hrabrosti uperiti prstom i povikati: ‘Pa striček je gol!’ – dok se svi odrasli oko njega, u ime lažnog ‘napretka’, pretvaraju da ne vide očigledne činjenice?
Prema najnovijim medijskim izvješćima, protiv ‘računalne tehničarke’ podignuta je optužnica za svirepo ubojstvo, a ona se trenutačno nalazi na ženskom odjelu u Remetincu. Činjenica da se biološki muškarac nalazi u ženskom zatvoru samo zato što mu tako piše u dokumentima, otvara mučno pitanje sigurnosti ostalih zatvorenica, ali i samih zaposlenica sustava. Tko razmišlja o pravosudnim policajkama koje tu ‘optuženicu’, tjelesno nadmoćnu, moraju pretresati, pratiti na kupanje ili fizički obuzdavati u slučaju incidenta? Je li ideološka korektnost postala važnija od sigurnosti žena koje rade u zatvorskom sustavu, a koje bi sutra mogle postati žrtve nečije sirove snage, baš kao što su neki drugi službenici već osjetili na vlastitoj koži?
Udruge koje se deklarativno bave zaštitom žena i njihovih prava, šute. Ta šutnja, međutim, nije slučajna – ona ima svoju cijenu. Teško je očekivati kritiku sustava od onih čiji opstanak ovisi upravo o projektima i fondovima onih koji agresivno promiču ‘woke’ narativ.
U svijetu u kojem je ideološki konstrukt postao važniji od biološke stvarnosti, žrtva iz Pierottijeve ulice postala je tek fusnota u nečijoj borbi za ‘progresivna prava’. No, ovaj slučaj nije samo tragedija jednog ugašenog života; on je alarm za cijelo društvo. Dok god budemo dopuštali da strah od gubitka donacija ili etiketa ‘netolerancije’ nadjača zdrav razum, zakoni će štititi ideologiju, a ne ljude.
