Bivši saborski zastupnik HDZ-a Petar Škorić reagirao je na ponovno emitiranje filma „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ na Hrvatskoj radioteleviziji, ocijenivši kako takav potez pokazuje ignoriranje dijela javnosti, posebice hrvatskih branitelja i žrtava Domovinskog rata. U objavi na društvenim mrežama Škorić kritizira način na koji se film interpretira u javnom prostoru te tvrdi kako se pritom zanemaruje širi kontekst velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu početkom 1990-ih.
Posebno ističe kako se u javnosti promovira priča o moralnoj hrabrosti pojedinca, dok se, prema njegovu mišljenju, nedovoljno govori o stradanjima Hrvatske tijekom rata – razaranju Vukovara, granatiranju Dubrovnika, tragediji Škabrnje i ubijenoj hrvatskoj djeci. Škorić također postavlja pitanje zašto hrvatska kinematografija rijetko obrađuje teme vezane uz hrvatske branitelje i žrtve Domovinskog rata.
Njegovu objavu s Facebooka prenosimo u cijelosti.
Škorićeva objava:
“HRT je sinoć ponovno prikazao film „Čovjek koji nije mogao šutjeti“. I time još jednom jasno poručio kako glas velikog dijela javnosti, hrvatskih branitelja i stvarnih stradalnika Domovinskog rata očito ne znači ništa.
Podsjetimo: film govori o Tomi Buzovu, umirovljenom oficiru JNA koji je 1993. u vlaku Beograd–Bar pokušao spriječiti paravojsku da izvede civile te je zbog toga ubijen. I tu počinje moralna lekcija Hrvatima, priča o „čovjeku koji nije mogao šutjeti“, dok su navodno svi drugi šutjeli. Heroj? Je li to baš tako kako se prikazuje? Jer dok se večeras na javnoj televiziji gradi taj narativ, vrijedi podsjetiti na nekoliko činjenica koje se uporno prešućuju.
Hrvatska je 1991. gorjela. Vukovar je razaran. Dubrovnik granatiran. Škabrnja sravnjena sa zemljom. Tisuće ubijenih. Stotine tisuća prognanih. Ubijeno je 402 hrvatske djece. I gdje je tada bio taj „čovjek koji nije mogao šutjeti“? Dok su njegovi bivši kolege iz tzv. JNA, u zajedničkom djelovanju s velikosrpskim i četničkim zločincima, provodili pokolje, etnička čišćenja i razaranje Hrvatske šutnja je očito bila sasvim podnošljiva. Ni riječi. Nikakav otpor. Nikakvo „ne mogu šutjeti“.
Naprotiv, sustav mu tada nije smetao. Mirno je živio u Beogradu, a sina je čak poslao služiti vojsku koja je napadala Hrvatsku. Tek kasnije, kada je rat već progutao pola zemlje, odjednom nastaje legenda o „čovjeku koji nije mogao šutjeti“. I sada se ta priča, bez ikakvog konteksta o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, predstavlja kao najveći uspjeh „hrvatskog filma“.
A gdje su filmovi o hrvatskim braniteljima? Gdje su filmovi o Vukovaru, Škabrnji, Dubrovniku, Voćinu? Gdje su filmovi o 402 ubijene hrvatske djece? Za takve priče očito nema inspiracije.
Nije se pronašao ni redatelj koji je snimio Srbenku, niti je pronalaze oni koji danas euforično slave ovaj film. A posebno je zanimljivo kako su upravo političke opcije poput Možemo! u toj priči pronašle „inspiraciju koja nam treba“. Naravno da jesu. Jer zamislite kakvo bi iznenađenje bilo da su inspiraciju pronašli u filmu o hrvatskom branitelju, o djetetu ubijenom u Vukovaru, ili o žrtvama na kojima je stvorena Republika Hrvatska. To bi već bilo previše.
Zato je večerašnje ponovno emitiranje na HRT-u jasna poruka da se reakcije hrvatskih branitelja i velikog dijela javnosti jednostavno ignoriraju. Poruka da se hrvatska tragedija i dalje gura na margine. I poruka da se hrvatskom narodu ponovno drži moralna lekcija i to od onih koji su o pravim zločinima šutjeli onda kada je trebalo govoriti.
A možda je upravo u tome najveći paradoks cijele priče. Film se zove „Čovjek koji nije mogao šutjeti“, a cijeli narativ oko njega počiva upravo na dugogodišnjoj šutnji.”
