Predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić posljednjih je dana otkrio novo lice svoje “normalne Hrvatske”: lice čovjeka koji bez imalo zadrške vrijeđa, docira, dijeli narod i pritom se licemjerno poziva na brigu za one koji “misle drugačije”. Usput vrijeđa premijera, svojata Zagreb i Trg bana Josipa Jelačića kao da su privatni posjed Iblerova trga i Možemovaca, a ne glavni trg hrvatske metropole i cijele države.
Na izvanrednoj presici SDP-a, sazvanoj zbog odluke Vlade da preuzme organizaciju svečanog dočeka hrvatskih rukometaša na Trgu bana Josipa Jelačića, Hajdaš Dončić poseže za arsenalom uvreda koji bi se teško mogao nazvati “europskim” ili “civiliziranim”. Premijera Andreja Plenkovića proglašava “malim državnikom”, tvrdi da “nije normalan” i optužuje Vladu za “državni udar radikalne desne Vlade na lokalnu samoupravu”.
Po njemu, doček hrvatskih rukometaša “nema veze sa sportom”, nego je “čista politizacija” i “doček za jednog izvođača” – Marka Perkovića Thompsona – kojeg Plenković, navodno, stavlja “iznad cijele nacije”. Na kraju, u maniri improviziranog stand-upa, poručuje premijeru: “E, Andrej, taj film nećeš gledati”, uz dodatak da je Plenković “radikalni desničar” koji je “prije 30 godina bio Jugoslaven, a sutra može biti pingvin”. Ako je ovo koncept “ozbiljne socijaldemokracije”, onda je Hajdaš upravo pokazao što podrazumijeva pod “novim stilom” – jeftini ad hominem i urnebesni zoološki rječnik.
Čiji je Zagreb i čiji je Trg bana Jelačića?
Kroz cijelu tiradu provlači se jedna ključna teza: da Plenković navodno “ponižava zagrebačku vlast”, da je riječ o “udaru na samoupravu Zagreba” i da je Trg bana Jelačića pozornica kojom smije upravljati samo tandem Možemo–SDP. No, ono što Hajdaš prešućuje – ili svjesno ignorira – jest činjenica da se radi o nacionalnoj reprezentaciji, hrvatskim rukometašima koji su broncom razveselili cijelu državu, a ne privatnoj fešti Grada Zagreba.
Pitanje se nameće samo: čiji je Zagreb i čiji je Trg bana Josipa Jelačića? Je li to osobno igralište gradonačelnika Tomaševića, koalicijskih partnera iz SDP-a i njihovih aktivističkih udruga, ili je riječ o glavnom trgu države, simbolu hrvatske povijesti i identiteta, koji jednako pripada građanima Zagreba i svim Hrvatima? Kada se doček reprezentacije proglašava “državnim udarom” samo zato što ga ne kontrolira aktualna gradska vlast, onda problem nije u premijeru, nego u onima koji su zaboravili da Hrvatska nije ničiji stranački feud.
Zaboravljeni branitelji i “normalna Hrvatska” koja smeta
Posebno je iritantno Hajdaševo moraliziranje o “Hrvatskoj u kojoj žive oni koji različito misle”, dok istodobno otvoreno demonizira sve što podsjeća na Domovinski rat, nacionalnu simboliku ili tradicionalne vrijednosti većinskog naroda. U njegovim istupima nema ni riječi o hrvatskim braniteljima, o tisućama onih koji su stvarali državu i koji vrlo često ne misle kao on – pa se, po toj logici, vjerojatno ne uklapaju u njegovu definiciju “normalne” i “glasne” Hrvatske.
Isti taj čovjek koji poziva na “ujedinjenu Hrvatsku” s pozornice stranačke konvencije, istodobno dijeli stanovnike na “njihove” i “radikalne”, proglašava legitimni doček sportaša političkom subverzijom i etiketira premijera kao “radikalnog desničara”. Ako je kriterij za “normalnost” to da ne voliš Thompsona, ne poštuješ želje sportaša i da ti smeta hrvatski grb, a mrziš pozdrav pod kojim se ginulo za slobodnu i demokratsku Hrvatsku, onda je jasno tko se u ovoj priči osjeća vlasnikom Hrvatske.
Možemo, Tomašević, SDP – od Thompsona do “Marša”
Ovo najnovije histeriziranje oko dočeka rukometaša ne dolazi iz vakuuma: Možemo, Tomašević i SDP već dulje vrijeme sustavno mijenjaju društvenu klimu u Zagrebu i Hrvatskoj. Sjetimo se prošlogodišnjeg ljetnog koncerta Marka Perkovića Thompsona i pritisaka, zabrana, uvjetovanja i pokušaja da se svaki njegov nastup prikaže kao prijetnja poretku, umjesto kao želja publike da čuje pjesme koje povezuju s Domovinskim ratom i hrvatskim identitetom.
Na to se nadovezuje i famozni “Marš” koji je predvodila bivša desničarka Maja Sever, danas zaštitno lice jedne nove, agresivnije verzije lijevo-liberalnog aktivizma, koji prosvjede i ulične performanse koristi za stalno podizanje tenzija i etiketiranje protivnika. U toj matrici, Thompson i hrvatske zastave su problem, ali nisu problem marševi pod zastavama koje relativiziraju jugoslavensku prošlost, niti nastupi regionalnih zvijezda koje su pjevale agresoru na Hrvatsku.
Sve opasnija situacija i potreba za ozbiljnim zaokretom unutarnje politike
Ovakav razvoj situacije – u kojem se doček nacionalne reprezentacije proglašava “državnim udarom”, a premijer “radikalnim desničarem” jer dopušta Thompsonu da pjeva na Trgu bana Jelačića – jasno pokazuje koliko je društvena klima otišla u krivom smjeru. Kada šef najveće oporbene stranke otvoreno poziva narod da se suprotstavi “ovoj Hrvatskoj” koju je, navodno, podijelio Plenković zbog organizacije dočeka, onda to više nije pitanje dnevnopolitičkog prepucavanja, nego sigurnosno i društveno pitanje.
Možda je upravo zato došlo vrijeme da se premijer puno snažnije okrene unutarnjoj politici – da se konačno sankcioniraju oni koji javno nose jugoslavenske zastave i simbole totalitarnih režima; da se zabrani ulazak i nastupi pjevačima koji su pjevali agresoru na Hrvatsku i svojim repertoarom vrijeđali žrtve Domovinskog rata; da se ozbiljno provjeri tko su vlasnici medija i platformi koji sustavno huškaju, dijele narod i stvaraju atmosferu linča prema svemu što je tradicionalno, domoljubno i većinsko; da se pravnim i političkim mehanizmima uspostavi red u javnom prostoru, ali tako da bude u interesu većinskog hrvatskog naroda, uz poštovanje prava svih manjina koje Hrvatsku prihvaćaju kao svoju domovinu.
Ako za Hajdaša Dončića “normalna Hrvatska” znači Hrvatsku u kojoj je dopušteno vrijeđati premijera, svojatati Zagreb i Trg bana Josipa Jelačića, omalovažavati branitelje i demonizirati svaki oblik nacionalnog ponosa, onda je sasvim jasno da postoji i druga Hrvatska – ona tiša, većinska i umorna od političkih propovjednika koji drže lekcije o toleranciji dok istodobno siju razdor.
