Kad zastanem i pogledam unatrag, vidim tragove koje tada nisam razumjela. Situacije koje su boljele. Vrata koja su se zatvarala. Kušnje koje su se činile nepravednima. Danas znam – ništa nije bilo slučajno.
Bog nas vodi putem koji često ne biramo sami. Ponekad nas postavlja na mjesta gdje se osjećamo slabi, izgubljeni ili neshvaćeni. Ponekad dopušta da prođemo kroz pustinju kako bismo naučili razlikovati Njegov glas od buke svijeta.
Daje nam i blagoslove koje nismo zaslužili. Daje nam i križeve koje ne razumijemo.
I dok stojimo pred životnim usponima, često bismo željeli ostati na “gori” – u trenucima jasnoće, radosti, svjetla. Ali Gospodin ne ostaje samo na gori. On silazi među ljude. Silazi u prašinu, u bol, u svakodnevicu.
On je isti u slavi i u muci.
Isti u svjetlu i u tami.
Onaj koji je bio preobražen u sjaju – isti je Onaj koji je nosio križ.
Onaj koji je pao pod teretom – isti je Onaj koji je uskrsnuo.
Zato kada ne razumijem put, biram povjerenje.
Kada ne vidim smisao, biram vjeru.
Kada je uspon strm, sjećam se da križ na vrhu nije kraj – nego početak slave.
Možda danas ne razumiješ svoj put.
Ali ako ideš prema Njemu, nisi izgubljen.
On vodi. Uvijek.
