Za jednog od velikih, iskrenih hrvatskih domoljuba, prof. dr. sc. Zvonimira Šeparovića (Blato, 14. rujna 1928. – Zagreb, 30. siječnja 2022.) s pravom možemo reći da je tijekom života prošao „Scile i Haribde“. Međutim, kad je borba za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu u pitanju, ni jednog trenutka nije posustao, bez obzira na godine. Za njega, na tom polju, nije bilo izgubljene bitke.
Cijelo vrijeme veliku podršku imao je i od svoje obitelji, poglavito od supruge Branke, poznate hrvatske TV novinarke i komentatorice, koja je, prije svega, svojim sjajnim emisijama ostavila duboki trag na Hrvatskoj radioteleviziji.
Proslava 90. rođendana velikog domoljuba
U povodu njegova 90. rođendana, moja malenkost, zajedno s hrvatskim braniteljima, organizirala mu je proslavu rođendana u tadašnjoj dvorani tjednika „Hrvatsko slovo“ u Zagrebu. Tim povodom, sjećamo se, primio je brojne čestitke, iz zemlje i inozemstva. No, neka nam bude dopušteno da citiramo onu koju mu je tada poslao ugledni i cijenjeni fra Andrija Nikić u ime 55 članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i 1430 članova mostarskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak, a u kojoj je pisalo:
Fra Andrija Nikić: „Navijek hvaljen budi, moj Gospodine, po bratu našem Zvonimiru Šeparoviću…“
„Dragi Zvonimire. Dobio sam obavijest da ćete na blagdan Svetog Ivana Zlatoustog (oko 349.–407.) u četvrtak, 13. rujna 2018. u 19 sati u dvorani Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatsko slovo (Zagreb, Hrvatske bratske zajednice 4), u organizaciji Mladena Pavkovića, odnosno UHBDR91., svečano proslaviti 90. rođendan.
Kao član Franjevačkog malobraćanskog reda radujem se, podržavam i osjećam poticaj Franjine Pjesme stvorova te Vama, obitelji, nazočnima, prijateljima, poznanicima i ostalim ljudima dobre volje želim uputiti čestitku u Franjinu duhu:
Navijek hvaljen budi, moj Gospodine, po bratu našem Zvonimiru Šeparoviću što si ga darovao hrvatskom narodu, Katoličkoj crkvi i hrvatskim franjevcima u ovome vremenu.
Hvaljen budi, moj Gospodine, po bratu našem Zvonimiru Šeparoviću što si nam ga darovao ovako talentiranog, učenog, srdačnoga, čovjekoljubivog, plemenitog, neustrašivog, domoljubivog od kojeg imamo mnogo toga naučiti.
Hvaljen budi, Gospodine moj, što je Zvonimir kao pravnik odgojio mnoge generacije pravnika i napisao značajna djela, posebno o ljudskim pravima i pravima žrtava, po čemu je poznat svijetu i u hrvatskim razmjerima te ostao neumoran i dosljedan.
Hvaljen budi, Gospodine moj, što je Zvonimir kao profesor predavao na svim kontinentima, a bio je i dekan svojega matičnog Pravnog fakulteta u Zagrebu te usprkos otrovnim najezdama lažne utopije bio ljudski i kršćanski otporan pa se nije dao otrovati.
Hvaljen budi, Gospodine moj, što je Zvonimir, kao rektor Zagrebačkog sveučilišta, unatoč neprijateljskom ponižavanju i usprkos njemu, dostojanstvenim ponosom mudro i plemenito promicao dalekovidnu oporuku o slozi Sveučilišne obitelji te vratio na Sveučilište Katoličko-bogoslovni fakultet kojega su neki 1954. potezom pera izbacili iz Sveučilišta.
Hvaljen budi, Gospodine moj, što si potakao Zvonimira da je pokrenuo hrvatsko žrtvoslovlje te postao utemeljitelj i predsjednik Svjetskoga viktimološkog društva (1979.), osnovao Hrvatsko žrtvoslovno društvo (1990.), priredio više svjetskih kongresa viktimologa te upoznao svjetsku javnost s više stotina tisuća Hrvata i katolika što su ih bez suda i osude partizani pobili u Drugom svjetskom ratu i poraću.
Hvaljen budi, moj Gospodine, što nam je Zvonimir kao osnivač Svjetske lige za borbu protiv smrtne kazne pokazao naše kršćanstvo na djelu – da je Bog stvorio čovjeka da živi, a ne da ubija svoju braću i sestre.
Hvaljen budi, moj Gospodine, što nam je Zvonimir kao ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske još o Uskrsnu 1991. posjetio, upoznao i primio blagoslov od svetog pape Ivana Pavla II. te saznao da Papa blagoslivlja i podupire samostalnost i slobodu hrvatskog katoličkog naroda.
Hvaljen budi, moj Gospodine, što nam je Zvonimir, u jeku srpsko-četničke agresije, usadio u svoje srce i prenio Hrvatima Papino znanje da poznaje hrvatsko okruženje i da oslobođenje ne će ići tako lako i bez žrtava, te posvješćivao Papinu poruku kao što pojedinci imaju prava, imaju ih i narodi!
Hvaljen budi, moj Gospodine, što je Zvonimir kao ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom, ishodio međunarodno priznanje i uveo Republiku Hrvatsku u članstvo Ujedinjenih naroda.
Hvaljen budi, Gospodine moj, što Zvonimir kao neumorni djelatnik upozorava na jedinstvo hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te da su hrvatskom narodu potrebne obje obale političkih graničnih rijeka (Sava, Una, Neretva…) – jer rušenjem jedne nestalo bi i druge.
Dragi moji, molim Gospodina da naš dragi Zvonimir nastavi živjeti i raditi, da njegovo bogoljublje, rodoljublje i domoljublje osvoji srca današnjeg hrvatskog naroda te da kao iskusni devedesetogodišnjak ulaže svoje snage za sretnu sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda – moli, čestita i želi – fra Andrija Nikić!“
Sjećanje koje ne blijedi
Vjerujemo da ovoj čestitki ništa ne treba dodati, tim prije što je na pravi i iskreni način rekla sve o velikom i nezaboravnom Zvonimiru Šeparoviću.
