Nakon detaljnih istraživanja koje je proveo, američki vojni povjesničar i bivši časnik američke vojske dr. Charles R. Shrader tvrdi kako rat u srednjoj Bosni nije započeo hrvatski HVO, nego Armija BiH, i to prema unaprijed osmišljenom planu donesenom u Sarajevu još 1992. godine. Njegova studija “Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni (1992.–1994.)” danas se smatra jednom od najdetaljnijih vojno-povijesnih analiza tog sukoba i ozbiljnim izazovom službeno nametnutom narativu o isključivoj hrvatskoj krivnji.
Shrader je doktor povijesti sa Sveučilišta Columbia, višegodišnji predavač na američkim vojnim učilištima poput West Pointa, Ratne škole i Škole Glavnog stožera te bivši časnik logistike američke vojske s iskustvom u Vijetnamu, Italiji i Njemačkoj. U svojoj knjizi o muslimansko-hrvatskom sukobu u srednjoj Bosni oslanja se na arhivske dokumente, vojne karte, logističke podatke te iskaze i dokazni materijal korišten pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Godinama prihvaćena slika sukoba – prema kojoj su Hrvati agresori, a bošnjačka strana isključivo žrtva – po njemu je „ispričana naglavačke“, pri čemu su međunarodni promatrači i sudovi nerijetko djelovali na temelju djelomičnih, propagandno oblikovanih i vojno nepotpunih informacija.
Shrader naglašava da je njegova analiza vojno-povijesna, usredotočena na snage, raspored, logistiku i zapovjedne strukture, a ne na unaprijed zadane političke zaključke. Upozorava da bez razumijevanja stvarnog omjera snaga, komunikacijskih pravaca, naoružanja i mogućnosti zapovijedanja nije moguće fer procijeniti tko je doista napadao, a tko se branio u srednjoj Bosni.
Plan iz Sarajeva i početak sukoba u središnjoj Bosni
Prema Shraderovim nalazima, ključna politička odluka o sukobu s Hrvatima donesena je u muslimanskom, odnosno bošnjačkom političkom i vojnom vrhu u Sarajevu nakon pada Jajca krajem listopada 1992. godine. Tada, tvrdi, muslimansko vodstvo zaključuje da su Hrvati slabija strana od Srba, da prostor Lašvanske doline i šire srednje Bosne treba za preseljenje muslimanskih izbjeglica te da je nužno staviti pod kontrolu vojne i industrijske potencijale u Kiseljaku, Vitezu, Busovači i Novom Travniku.
U tom kontekstu Shrader govori o strateškoj ofenzivi Armije BiH na HVO u srednjoj Bosni koja, prema njegovoj analizi, započinje već sredinom siječnja 1993. godine. Cilj operacija bio je, navodi, presjeći komunikacije HVO-a – prije svega pravac Kiseljak – Busovača – Vitez – Travnik – te razbiti hrvatske enklave u Lašvanskoj dolini. Sve to, smatra, upućuje na planiranu akciju Glavnog stožera Armije BiH, a ne na stihijsku reakciju ili isključivo obrambene poteze.
„Svatko tko razumije vojne odnose snaga jasno vidi da Hrvati nisu započeli sukob“, zaključuje Shrader, opisujući hrvatsku stranu kao brojčano i materijalno slabiju, koja je u srednjoj Bosni uglavnom vodila ono što naziva „aktivnom obranom“ – doktrinom preuzetom iz američke vojske, a ne agresivnom kampanjom osvajanja teritorija.
Siječanj 1993.: blokade, napadi i priprema ofenzive
U Shraderovoj rekonstrukciji događaja, siječanj 1993. predstavlja uvod u veliku bošnjačku ofenzivu koja će kulminirati u travnju iste godine. Armija BiH već početkom siječnja pokreće koordinirane napade u srednjoj Bosni, usmjerene na presijecanje hrvatskih komunikacija i slabljenje položaja HVO-a u nizu općina.
Već 23. siječnja blokirana je regionalna prometnica Kiseljak – Busovača – Travnik kod sela Kaćuni, čime je HVO-u zadana teška logistička i operativna šteta. Samo nekoliko dana kasnije, 27. siječnja, iz pravaca Zenica – Lašva – Dusina pokrenut je snažan napad muslimanskih snaga na Busovaču, u kojem je, prema dostupnim podacima, sudjelovalo oko 8.500 vojnika Armije BiH.
Shrader ove napade opisuje kao dio šireg plana testiranja hrvatske obrane i pripreme terena za daljnje prodore. Borbe u siječnju, uključujući i prijašnji sukob u Gornjem Vakufu, Shrader vidi kao uvod u „pravu“ ofenzivu koja će u travnju 1993. zahvatiti veći dio srednje Bosne. Time se, prema njegovu tumačenju, uklapa slika postupnog, ali jasno planiranog širenja fronte od strane Armije BiH, uz otvaranje sve većeg broja žarišta na hrvatskim prostorima.
Travanj 1993. i širenje žarišta po srednjoj Bosni
Nakon siječanjskih sukoba i prividnog smirivanja stanja na području Gornjeg Vakufa, bošnjačke snage nastavljaju s pritiskom na hrvatska područja. U travnju 1993. godine, prema Shraderu, započinje velika ofenziva Armije BiH na HVO u srednjoj Bosni, pri čemu se otvaraju nova žarišta u Vitezu, Travniku, Novom Travniku, Busovači i drugim općinama.
U napadima sudjeluje najmanje pet brigada Armije BiH, vrlo raznolikog sastava – od regularnih postrojbi, preko specijalnih jedinica, do stranih boraca – mudžahedina, te postrojbi poznatih pod nazivom „Zelena legija“. Shrader ističe kako ova kombinacija snaga, uz brojčanu nadmoć, omogućuje Armiji BiH provođenje ozbiljnih ofenzivnih operacija na širokom području s naglašenim ciljem razbijanja hrvatskih enklava i promjene etničke slike na terenu.
Rat u srednjoj Bosni, zaključuje, započela je i vodila Armija BiH, dok HVO u tom području nije planirao ofenzivne operacije niti je imao kapacitete za takav zahvat. Hrvatska strana, tvrdi, nastojala je zadržati kontrolu nad uskim prostorima u Lašvanskoj dolini i oko ključnih komunikacija, boreći se u uvjetima brojčane i logističke inferiornosti.
Propaganda, ICTY i osporeni narativi
Jedan od najoštrijih dijelova Shraderove analize odnosi se na djelovanje međunarodnih institucija i medija. Tvrdi da je bošnjačko političko vodstvo, uz pomoć pojedinih islamskih zemalja, njihovih medijskih i obavještajnih mreža, razvilo snažan propagandni aparat koji je u svjetskoj javnosti uspio nametnuti priču o gotovo isključivoj hrvatskoj krivnji za sukobe u srednjoj Bosni. Istodobno su, navodi, sustavno prešućivani zločini Armije BiH, djelovanje stranih boraca – posebno mudžahedina – te etnička čišćenja na štetu hrvatskog stanovništva.
Shrader je posebno kritičan prema nekim presudama ICTY-a, smatrajući da su donesene bez potpune vojne slike događaja u srednjoj Bosni. Upozorava da su tužitelji i dio međunarodnih promatrača, prema njegovu sudu, prebrzo prihvatili službene bošnjačke narative, zanemarujući vojnu logiku, omjer snaga te dokumente koji pokazuju planiranu ofenzivnu kampanju Armije BiH protiv HVO-a.
Istodobno, dio akademske zajednice i nevladinih organizacija kritizira Shradera zbog, kako tvrde, „pristranosti prema hrvatskoj strani“ i nedovoljnog uvažavanja šireg konteksta zločina nad Bošnjacima. No i ti kritički osvrti priznaju da je riječ o jednoj od rijetkih detaljnih vojno-povijesnih studija muslimansko-hrvatskog sukoba, koja otvara pitanja na koja službeni narativ još nije dao uvjerljiv odgovor.
U svakom slučaju, Shraderova knjiga i intervjui ostaju snažan podsjetnik da se istina o ratu u srednjoj Bosni ne može svesti na jednostavnu crno-bijelu sliku. Prema njegovu tumačenju, Hrvati u srednjoj Bosni nisu bili agresori s planom etničkog čišćenja, nego slabija strana koja se, okružena nadmoćnim snagama Armije BiH, borila da opstane na vlastitom prostoru.
