Jelačke mačkare i ove su godine pokazale zašto su među najživopisnijim čuvarima pokladnih običaja Cetinske krajine – jučerašnji tradicionalni pohod pretvorio je selo, puteve i guvna u pokretnu pozornicu smijeha, ritma zvona i dobre stare seoske komedije, a sve to je za Croniku ovjekovječio poznati fotograf i ratni snimatelj Petar Malbaša.
Jelačke mačkare dio su prepoznatljive mačkarske karavane podkamešničkih sela, čiji su ophodi uvršteni na listu zaštićene nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. U toj šarenoj obitelji mačkara iz Gala, Gljeva, Hana, Obrovca Sinjskog, Bajagića i drugih mjesta, Jelačani već desetljećima čuvaju svoj prepoznatljivi rukopis – glasna zvona, oštru komediju i sposobnost da u jednom danu ispričaju sve ono što selo šapuće cijele godine.
Iako se svake godine mijenjaju maske, likovi i aktualne teme na meti šale, kostur običaja ostaje isti – ophod od kuće do kuće, molitva za pokojne, ritualni ručak, druženje sa susjednim selima i završetak uz zvonjavu dida koji, skačući i bukom, simbolički tjeraju zimu i zazivaju plodno proljeće.
Od Markovića glavice do Sv. Luke
Jučerašnji pohod Jelačkih mačkara započeo je u jutarnjim satima na Markovića glavici, gdje se šarolika povorka okupila prije polaska na tradicionalnu rutu. Uz već dobro poznato geslo da se „u mačkarama ništa ne skriva, samo se maskira“, Jelačani su i ove godine krenuli preko Priblaća, gdje su prvi put „probili led“ šalama na račun politike, susjedstva, globalnih tema i, naravno, samih sebe.
Poseban trenutak uslijedio je kod groblja sv. Luke, gdje mačkare prekidaju veselu vrevu i u tišini se pomole za svoje preminule, povezujući sadašnjost i prošlost, buku zvona i tišinu kamena. Nakon molitve, povorka se preko Zavirja uputila prema Vuletinoj rupi, a potom na Roknjaču, gdje se, kako tradicija nalaže, stiže oko podneva – taman na vrijeme da se provjeri tko će kome prvi uputiti dobronamjernu, ali britku mačkarsku „štucu“.
Ručak na Ovrlji i susret s Ruđanima
Nakon sati hoda, zvonjave i improviziranih skečeva, Jelačke mačkare stižu na Ovrlju, gdje slijedi ono što se u Cetinskom kraju cijeni jednako kao i dobra šala – ozbiljan ručak. Vrijedne Jelačanke i ove su godine pripremile obilato domaće čašćenje za svoje mačkare, jer je poznato da se na prazan želudac slabo smišljaju dobre komedije.
Okrijepljeni jelom i pićem, Jelačani nastavljaju pohod prema Rudi, gdje ih kod Bitunjaca nestrpljivo dočekuje Pekos sa svojim Ruđanima, spreman za prijateljsko „nadmetanje“ u mašti, kostimima i dobacivanjima. Dok se kroz Rudu razliježu zvona, pjesma i smijeh, postaje jasno zašto su pokladni ophodi u Cetinskom kraju opisani kao hodajuće kazalište pod vedrim nebom.
Udovičani gledaju na sat, didi zvone do noći
Kako dan odmiče, mačkarska priča seli prema Udovičićima, gdje Peća Melez i ostali Udovičani, po starom dobrom običaju, nervozno prate sat i nebo, čekajući kad će se iz daljine začuti zvuk zvona i galame Jelačana. Susret mačkara nikad nije samo protokol – to je i razmjena šala, komentara, lokalnih „afera“ i svega onoga što u malim sredinama nikad do kraja ne dođe do novinskih stupaca, ali zato uvijek dođe na mačkarski „dnevni red“.
Kad se sunce sakrije iza Visoke i dan polako prelazi u suton, Jelačke mačkare preko Obora ponovno stižu na Markovića glavicu, gdje njihov pohod i završava. Tamo, uz zvonjavu Jelačkih dida koji skaču, njišu se i zveckaju zvonima, ispisuje se završni prizor dana – fešta koja, kako to obično biva u ovom kraju, potraje duboko u noć.
Mačkare kao čuvari identiteta
Pokladni ophodi mačkara u Cetinskoj krajini nisu tek zabava niti turistička kulisa – riječ je o složenom običaju u kojem se isprepliću poganski motivi tjeranja zime, kršćanska molitva za pokojne, seoska kronika u formi komedije i snažan osjećaj zajedništva. Povorke se tradicionalno poredaju u strogo određenom redoslijedu: bile mačkare, barje i svatovi koji simboliziraju proljeće, zatim komedije koje bez dlake na jeziku komentiraju društvo, a na kraju, s razmakom, crne mačkare s didima i babama kao nositeljima kulta plodnosti.
Didi, s ovčjim mišinama na glavi i zvonima oko pasa, skakanjem i bukom simbolički se bore protiv zime i prizivaju novu vegetaciju, čineći ovaj običaj jedinstvenim i prepoznatljivim u europskim razmjerima. Upravo ta mješavina rituala, satire i zajedništva razlog je zbog kojeg se mačkare Cetinskoga kraja smatraju jednim od najvrjednijih segmenata lokalne kulturne baštine.
Objektiv Petra Malbaše – ratni snimatelj koji danas liječi rane slikama zavičaja i običaja
Kao i svake godine i ovogodišnji pohod Jelačkih mačkara dodatno je obilježen fotografijama Petra Malbaše, poznatog fotografa i ratnog snimatelja koji je objektiv tijekom Domovinskog rata usmjeravao prema prvim crtama, a danas ga usmjerava prema ljudima, običajima i krajolicima Cetinske krajine. Između zvona, maski i snijegom opranih krovova, Malbaša bilježi lica mačkara, ozarena dječja lica uz put, umorne, ali ponosne didove te one trenutke koji se lako propuste, ali na fotografijama ostaju zabilježeni zauvijek.
Njegove fotografije nisu samo dokument trenutka, nego i svojevrsna terapija – čovjek koji je nekoć bio svjedok razaranja, danas bilježi ljepotu i život i kao da svakim okidanjem zatvara po jednu staru, a otvara novu, ljepšu sliku Cetinske krajine. Kada kroz njegov kadar projure Jelački didi, s resama u bojama i zvonima koja paraju zrak, jasno je da ovdje nije riječ samo o tradiciji, nego o živom identitetu kraja koji se, unatoč svim ranama, ne odriče smijeha.
