Svečano smo, u utorak, 5. svibnja, dodijelili tradicionalno braniteljsko priznanje „Veliku zlatnu plaketu-Da se ne zaboravi“ uglednom i cijenjenom sisačkom biskupu Vladi Košiću, u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Sisku. Skupu su bili nazočni isključivo poznati i priznati i istinski hrvatski branitelji. Međutim, dan nakon toga, krenuli su u akciju, kako bi rekao akademik Josip Pečarić, „najogavniji od najogavnijih“, odnosno pojedini tzv. novinari, za koje ne znaš ni tko su ni što su, ali za koje nikada nismo čuli da imaju bilo kakve veze sa stvaranjem hrvatske države ili da su bili pripadnici neke hrvatske ratne postrojbe.
Među tim i takvim jadnim piskaralima, koji su „opleli“ i po mojoj malenkosti i vukovarskoj heroini Zorici Gregurić, najogavnija su pojedina lica, dakle ne svi, iz kontraverznog portala Index, čijeg su osnivača i vlasnika iznimno dugo mediji razvlačili da je otuđio (ukrao) novce i da mora platiti veliku kaznu. Nešto kao skijaš Pavlek. No, ovaj je bio još bolji „skijaš“ od navedenog, pa je umjesto na robiji završio na guljenju krumpira! Riječ je dakako o nekakvoj umišljenoj veličini koji i danas misli da je pobrao pamet svijeta, a šuplji je kao tikva.
Dakle, ti i njemu slične „dvocjevke“ optužuju i biskupa Košića da je primio priznanje od jednog „nepravomoćno osuđenog bludnika“, zatim akademika Pečarića, koji je, čujte sad ovo, zagovarao legalizaciju pozdrava „Za dom spremni“, ili pak od Gregurić koja se borila i u braniteljskom šatoru, (sic!), a na kraju je kažnjena i zbog razbijanja ćiriličnih ploča u Vukovaru, u kojem je kao zdravstvena djelatnica ostala do zadnjeg dana okupacije.
Ali, nismo mi važni kod ovih „dvocjevki“ i „trocjevki“. Njima je najvažniji „lov na biskupa“, kojem ne mogu oprostiti svesrdno i svakodnevno zalaganje za hrvatsku državu i hrvatske vrednote. Zamjeraju mu što je dočekao Darija Kordića i što ga je posjećivao u zatvoru, što se druži sa Zlatkom Dalićem i što sjedi pokraj njega, jednom riječju što nije ljubitelj „govana od ljudi“. Stoga, ti i takvi nisu mogli biti ni nazočni na svečanoj dodjeli braniteljskog priznanja.
Ja sam već nekoliko puta istaknuo da svako piskaralo o meni i mojem djelovanju može napisati što god želi, ali pod uvjetom da mi omogući barem karticu teksta odgovora. A u nas, osim „Hrvatskog tjednika“ gotovo ni jedne novine, ali ni većina portala nema rubriku „reagiranja“, (svaka čast iznimkama), tj. da čitatelji mogu odgovoriti „najogavnijim od najogavnijima“. Istina, većina ni ne želi polemizirati s jadnim piskaralima, ali treba im i mora se odgovoriti, ovako ili onako.
Mojeg imena više nema ni među osuđenima, ali to ogavne ne zanima.
Jadni bili, jadni će i ostati, a biskup Košić i ostali hrvatski branitelji koje napadaju, mogu se samo smijuriti na njihova piskaranja.
Mene bi bila sramota da me ovakvi brane..
Međutim, ovu “hajku“ odmah su, s veseljem, prenijeli i neki drugi portali, ništa manje „značajni“ od onih u kojima djeluju „dvocjevke“ i „trocjevke“.
Tim i takvima, najgore od svega je ipak kad ih pitaš – gdje su bili 1991.?
Ajdmo malo o tome lopovi i kriminalci, dezerteri i izdajice!
No, završit ću ovaj tekst sa stihovima meni jednog od najdražih pjevača Ive Fabijana koji kaže:
„Kreni gardo, bandu goni, pobjeda je na našoj strani!“
