Na više se mjesta ovih dana mogla pročitati tema iz domene jezične politike vezana uz provedbu Zakona o hrvatskom jeziku. Povod je članak Zakona koji glasi: „Vlada će Nacionalni plan iz članka 16. ovoga Zakona donijeti u roku od dvije godine od dana njegova stupanja na snagu”. Sve, dakako, zbog zaštite, osiguranja slobode uporabe i poticanja razvoja hrvatskoga jezika. Dvije godine su prošle 15. veljače 2026. godine. Nacionalni plan Vlada nije donijela, niti je on predstavljen kako bi se o njemu mogla povesti javna rasprava. S obzirom na to da je već sredina mjeseca svibnja 2026. godine, logično je i odgovorno zapitati se o čemu se radi. Zašto Vlada kasni?
AUTOR: Nenad Piskač
Izrada Nacionalnog plana zadaća je Vijeća za hrvatski jezik. Ono je sastavilo tekst, ali, iako je Vijeće neposredno savjetodavno tijelo Vlade, tekst je završio na drugoj adresi. Tekst Vijeća je u Institutu za hrvatski jezik. Na tehničkoj i pravnoj provjeri i doradi. Tko je tekst poslao IHJ-u? „Ministarstvo kulture i medija administrativno i logistički podupire rad Vijeća, u dogovoru s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i mladih odlučeno je da se ta zadaća usklađivanja povjeri Institutu za hrvatski jezik, koji je i sam sudjelovao u izradi Nacrta Nacionalnoga plana“ – izjavila je glasnogovornica Ministarstva kulture i medija Renata Margaretić Urlić (Glasnogovornica Ministarstva kulture i medija: Rok za donošenje Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike odgođen zbog postupaka propisanih za strateške dokumente – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća).
Ministarstva bi morala znati, kao i Vlada u cjelini, da je po Zakonu o hrvatskom jeziku Vijeće jedino mjerodavno za izradu Nacionalnog plana. U kontekstu Nacionalnog plana Institut za hrvatski jezik nije zakonit čimbenik. Vijeće odgovara Vladi. A ako Vlada ne vjeruje Vijeću neka ga raspusti i imenuje novo. O svemu tomu može se više saznati na poveznici Prof. dr. sc. Marko Tadić: Vijeće za hrvatski jezik još nismo imali na toj razini kao savjetodavno tijelo cijele Vlade – Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, te na poveznici (https://misao.hr/2026/01/27/prof-m-tadic-vijece-za-hrvatski-jezik-sastavilo-prvi-prijedlog-nacionalnoga-plana-hrvatske-jezicne-politike/).
Predizborni tigar od papira
Vlada imenuje Vijeće. Članovi Vijeća u svom minulom znanstvenom radu nisu se bavili problemom jezične politike u koji spada izradba Nacionalnog plana. Moguće je, stoga, da im treba pomoć sa strane, za što su zadužene službe u ministarstvima, premda iza pojedinih članova Vijeća stoje znanstvene ustanove za istraživanje i proučavanje hrvatskoga jezika koje bi mogle pridonijeti doradi toga plana.
Činjenica je da se tekst Nacionalnog plana dorađuje u IHJ kojemu je na čelu ravnatelj dr. Željko Jozić koji je u javnosti nastupao u ime „svoje“ znanstvenoistraživačke ustanove kao protivnik i nacrta i same ideje o donošenju Zakona o hrvatskoj jeziku. Osobito se istaknuo kao protivnik inicijative Matice hrvatske u njezinom drugom pokušaju donošenja zakona, koji je u predizborno vrijeme urodio usvajanjem zakona kojega su mnogi zbog njegove razvodnjenosti okarakterizirali kao predizbornog tigra od papira. Razvodnjavanje matičina prijedloga dogodilo se u IHJ-u. Povijest se dakle ponavlja i s Nacionalnim planom. Pretvara li se IHJ u simbol centralizirane jezične politike?
Centralizira li se provedba jezične politike?
I sada imamo situaciju da se već razvodnjeni, „krezubi“ Zakon o hrvatskome jeziku, dodatno razvodnjava nepoštivanjem njegovih odredaba, a s druge strane njegova operativna snaga se centralizira u IHJ, tj. kod dr. Željka Jozića koji je smatrao da Zakon uopće nije ni potreban. Ni vladajuća pozicija, ni oporba, ovaj problem s nepoštivanjem odredaba Zakona o donošenju Nacionalnog plana nisu problematizirale. Iz toga se može zaključiti kako su pozicija i oporba zadovoljne stanjem i ozbiljnošću provedbe jezične politike i njezine puzajuće centralizacije.
Nadalje, nije poznato da su prethodna vijeća za hrvatski jezik svoje odluke dodatno slale bilo kome na provjeru, usklađivanje, doradu i politički sud. Osim toga poznato je da zaposlenici Instituta nisu dosad napisali znanstveni rad o hrvatskoj jezičnoj politici, pa ih ta činjenica udaljuje od kvalifikacije dorade Nacionalnog plana. Istina, jezičnom politikom bavio se bivši djelatnik Instituta i jedan od autora Zakona o hrvatskom jeziku dr. sc. Tomislav Stojanov, ali on je otpušten s posla zbog „mišljenja koje se ne podudara s institutskim“. Znamo da je Nacionalni plan poslan Institutu, koji se ne bavi jezičnom politikom, ali ne znamo, je li Plan poslan, primjerice dr. Mariju Grčeviću, koji se bavi hrvatskom jezičnom politikom i jedan je od autora Zakona o hrvatskom jeziku.
Izbjegavanje sociolingvista i forsiranje režimskih „aparatčika“?!
Hoće li uopće doći do javne rasprave o Nacionalnom planu, ili će javnu raspravu prešutno nadomjestiti dorada u Institutu (kao što je učinjeno i s drugim prijedlogom matičina zakona uvelike nacionalno ublaženim i inkluzivno naglašenim u odnosu na prvi matičin prijedlog istoga zakona)?
Ukratko, prvi prijedlog Nacionalnoga plana trebao je biti pripremljen još u jesen prošle godine. No, do danas on je u fazi usklađivanja i oblikovanja. Pitanja je mnoštvo, a malo razboritih i logičnih odgovora. No, i iz ovoga slučaja o izradi Nacionalnog plana – pametnomu je dosta jasno da je hrvatski jezik i njegov zakon kost u grlu režima.
U tom kontekstu treba čitati i ovaj zanimljiv poziv matičina portala misao.hr: „Ovom prilikom pozivamo sve institucije, stručnjake, pojedince da svoje sugestije, prijedloge i komentare upute portalu Misao.hr upravo s ciljem što bolje komunikacije o provedbi Zakona o hrvatskom jeziku“ (https://misao.hr/2025/03/22/do-donosenja-nacionalnoga-plana-hrvatske-jezicne-politike-jos-godinu-dana/). Zanimljiv je utoliko što Nacionalni plan nije poznat hrvatskoj javnosti, što nije jasno jesu li članovi vijeća u stanju sastaviti Nacionalni plan ili nisu, što nitko nije siguran u to što će Institut izbaciti, ubaciti ili prekrojiti. Sve nas to navodi na malo bolje osvjetljavanje Vladine jezične politike, te Vijeća imenovanog od Vlade. U Vijeću ima kazališnih kritičara, knjižničara, anglista, talijanista… Nema, međutim stručnjaka koji se bave sociolingvistikom, koja u sebi uključuje i jezičnu politiku. Čini se da će završnu riječ prije Vladina usvajanja teksta Nacionalnog plana odigrati režimski aparatčici.
