Studentski prosvjedi koji tresu iranska sveučilišta već četvrti dan zaredom prerastaju u otvoreni test granica koje je režim spreman tolerirati. Dok se s kampusa šire snimke paljenja državne zastave i uzvika “živio kralj”, vlasti iz Teherana šalju poruku da se njihovo strpljenje približava kraju – i da postoje “crvene linije” preko kojih neće prijeći.
Glasnogovornica vlade Fatemeh Mohajerani pokušala je javno balansirati između priznanja opravdanog nezadovoljstva i čvrste lojalnosti režimu. S jedne strane, poručila je da studenti “nose rane u srcu” nakon krvavih siječanjskih prosvjeda i da je njihova ljutnja “razumljiva”. S druge, jasno je naglasila da su “svetinje i zastava” granice koje se ne smiju dirati, stavljajući time simboličke geste pobune u isti okvir s napadom na temelje Islamske Republike.
Razlog toj oštroj retorici leži i u slikama koje kruže društvenim mrežama. Naime, na pojedinim snimkama vidi se kako dio studenata skida i pali aktualnu državnu zastavu, dok istodobno razvija staru zastavu s lavom i suncem – simbol monarhijskog Irana prije revolucije 1979. godine. Uz isticanje tog znakovitog povijesnog simbola, pojedini izvori navode i da se s dijela prosvjeda čuju povici “živio kralj!”, što režim doživljava kao izravni izazov svom ideološkom i povijesnom legitimitetu.
Napetost na ulicama i hodnicima fakulteta dodatno pojačavaju fizički sukobi. Snimke s kampusa u Teheranu i drugim većim gradovima prikazuju obračune između protuvladinih studenata i skupina povezanih s paravojnom organizacijom Basij, koja formalno djeluje unutar strukture Revolucionarne garde. Basij je već desetljećima jedan od ključnih alata za gušenje prosvjeda, a njegova prisutnost na sveučilištima snažna je poruka da vlast i ovaj val studentskog otpora smatra strateškim sigurnosnim pitanjem, a ne samo unutarsveučilišnom krizom.
Unatoč dramatičnim kadrovima, državni mediji umiruju javnost tvrdeći da ovaj tjedan nije bilo uhićenja unutar sveučilišnih prostora. Umjesto kaznenih postupaka, naglasak se službeno stavlja na “disciplinske mjere” – od suspenzija i zabrana ulaska na kampus do postupaka koje preuzima ured glavnog državnog odvjetnika. U praksi, riječ je o kombinaciji administrativnog pritiska i pravosudne prijetnje, koja studentima jasno daje do znanja da ih i bez formalnog uhićenja mogu pogoditi ozbiljne posljedice po obrazovanje i buduću karijeru.
Istodobno, sve veći broj visokoškolskih ustanova ostaje zatvoren ili prelazi na online nastavu. Za javnost je to objašnjeno sigurnosnim razlozima i brigom za studente, no među samim prosvjednicima takav potez se doživljava kao pokušaj da se prosvjedni val “uguši” logistički – razbijanjem okupljanja i premještanjem nastave u virtualni prostor, gdje je kontrola izražavanja mnogo lakša.
Sve se to događa u širem kontekstu pojačanih regionalnih napetosti, pritisaka iz Sjedinjenih Američkih Država i novih diplomatskih manevara oko iranskog nuklearnog programa. Dok Washington pojačava ton i prijeti dodatnim sankcijama, Teheran s jedne strane najavljuje spremnost na “razgovor”, a s druge ističe kako “opcija otpora” ostaje trajno otvorena. Upravo zato, očekivani novi krug razgovora iranskih i američkih predstavnika u Ženevi dobiva dodatnu težinu – ne samo zbog tema koje će se ondje naći na stolu, nego i zbog činjenice da im u pozadini bukti novi studentski pokret koji otvoreno propituje smjer u kojem ide zemlja.
Za iranski režim, sveučilišta su oduvijek bila osjetljiv lakmus društvenog raspoloženja. Ako se prosvjedi nastave i prodube, pitanje “crvenih linija” moglo bi iz retoričkog upozorenja prerasti u novu rundu brutalnih represija – uz rizik da upravo snimke iz kampusa još jednom obiđu svijet i dodatno pojačaju pritisak na Teheran.
