Tadašnji jugoslavenski mediji, među njima Tanjug i Vjesnik, ubojstvo su prikazivali kao obračun unutar emigrantskog podzemlja. Takvo je izvještavanje dodatno opteretilo raspravu o političkoj pozadini zločina, koja se nastavila i nakon raspada Jugoslavije
Hrvatski publicist i politički emigrant Bruno Bušić ubijen je 16. listopada 1978. u Parizu, u dobi od 39 godina. Kao jedan od istaknutijih kritičara jugoslavenskog komunističkog režima, svojim je tekstovima i političkim djelovanjem obilježio povijest hrvatske političke emigracije. Njegovo ubojstvo izazvalo je brojne sumnje u umiješanost jugoslavenskih tajnih službi, a sudski postupak protiv Vinka Sindičića, optuženog za taj zločin, završio je oslobađajućom presudom.
Bušić je bio književnik, publicist i politički aktivist koji je pisao o hrvatskoj povijesti, nacionalnom pitanju i položaju hrvatskog naroda u Jugoslaviji. Njegov život obilježili su sukobi s komunističkim vlastima, zatvorske kazne i naposljetku politička emigracija. Posebno mjesto u njegovoj biografiji zauzima odnos s Franjom Tuđmanom, s kojim se upoznao sredinom 1960-ih, dok je Tuđman vodio Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
Bruno Bušić i Franjo Tuđman: od suradnje u Zagrebu do susreta u emigraciji
Bušić se 1965. zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, na čijem je čelu bio Franjo Tuđman. Ondje je radio u razdoblju u kojem su se otvarala osjetljiva pitanja hrvatske povijesti i položaja Hrvatske unutar jugoslavenske države.
Već 1966. Bušić je uhićen i u političkom procesu osuđen na deset mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine. Nakon odlaska u Austriju vratio se u Hrvatsku, a Tuđman je nastojao utjecati na njegov slučaj i omogućiti mu povratak u zemlju. Bušić je nastavio publicistički rad, a njegovi su tekstovi sve otvorenije propitivali službena tumačenja povijesti i političkog položaja hrvatskog naroda.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća početkom 1970-ih, Bušić je ponovno završio pred sudom. Godine 1972. osuđen je na dvije godine zatvora, a kaznu je izdržavao u Staroj Gradiški. Tuđman je također bio progonjen i zatvaran zbog svojega političkog i javnog djelovanja, a 1982. ponovno je završio u zatvoru.
Njihovi su se putevi susretali i nakon što je Bušić napustio Jugoslaviju. Posebno je zanimljiva anegdota o susretu iz 1977. godine koju je, prema navodima iz izvornog teksta, ispričao Nediljko Vegar. Bušić mu je tada najavio posjet bivšeg Titova generala. Vegar je isprva pomislio da bi moglo biti riječ o prijetnji, no Bušić mu je objasnio da tog čovjeka treba čuvati.
Prema Vegarovu sjećanju, Bušić je smatrao da bi upravo taj general mogao imati ključnu ulogu u stvaranju hrvatske države. Riječ je o Franji Tuđmanu, koji će nešto više od desetljeća poslije postati prvi predsjednik neovisne Hrvatske.
Ubojstvo u Parizu: napad u noći 16. listopada 1978.
Bušić je u rujnu 1978. doputovao iz Londona u Pariz, gdje se pripremao za izvanredni sabor Hrvatskog narodnog vijeća. Skup se trebao održati 20. i 21. listopada u Amsterdamu, a Bušić je u tadašnjoj hrvatskoj političkoj emigraciji imao sve istaknutiju ulogu.
Prema tumačenju koje se pojavljuje u dijelu literature o njegovu životu, njegov politički utjecaj mogao je predstavljati prijetnju jugoslavenskom režimu. Ipak, tvrdnje o konkretnim motivima ubojstva i odgovornosti pojedinaca potrebno je razlikovati od onoga što je utvrđeno u sudskim postupcima.
U noći 16. listopada 1978., između 23 i 23.15 sati, Bušić je ulazio u dvorište zgrade u kojoj je privremeno stanovao. Napadač mu je prišao i pucao iz neposredne blizine, a potom pobjegao. Bušić je ubijen, a počinitelj nije pravomoćno identificiran i osuđen za taj zločin.
Tadašnji jugoslavenski mediji, među njima Tanjug i Vjesnik, ubojstvo su prikazivali kao obračun unutar emigrantskog podzemlja. Takvo je izvještavanje dodatno opteretilo raspravu o političkoj pozadini zločina, koja se nastavila i nakon raspada Jugoslavije.
Bušić je pokopan na pariškom groblju Père-Lachaise, uz nazočnost brojnih Hrvata iz različitih dijelova svijeta. Na njegovu nadgrobnom spomeniku bili su uklesani stihovi iz pjesme “Trubač sa Seine” Dobriše Cesarića, na hrvatskom i francuskom jeziku. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Hrvatsku 16. listopada 1999. i pokopani na zagrebačkom Mirogoju.
Vinko Sindičić i sudski postupak koji nije doveo do osude
Nakon osamostaljenja Hrvatske otvorilo se pitanje hoće li biti utvrđeni počinitelji i nalogodavci Bušićeva ubojstva. U javnosti se posebno spominjalo ime Vinka Sindičića, bivšeg suradnika jugoslavenskih tajnih službi, koji je bio optužen za ubojstvo hrvatskog emigranta.
Slučaj je dobio sudski epilog 2000. godine. Sindičić je prethodno izručen Hrvatskoj iz Škotske, gdje je izdržavao kaznu zbog pokušaja ubojstva hrvatskog emigranta Nikole Štedula. Nakon suđenja na Županijskom sudu u Zagrebu oslobođen je optužbe za Bušićevo ubojstvo. Sud nije utvrdio njegovu kaznenu odgovornost za taj zločin, a oslobađajuća presuda ostala je ključna činjenica u pravnom raspletu slučaja.
Oslobađajuća presuda, međutim, nije sama po sebi odgovorila na sva pitanja o okolnostima Bušićeve smrti niti je utvrdila tko je počinitelj. Slučaj se i dalje spominje u raspravama o djelovanju jugoslavenskih tajnih službi i političkim ubojstvima hrvatskih emigranata.
Bruno Bušić ostao je jedna od najpoznatijih žrtava političkog nasilja nad hrvatskom emigracijom. Njegov život, publicistički rad i nerazjašnjeno ubojstvo i danas otvaraju pitanja o tome koliko je povijesnih činjenica moguće rekonstruirati, tko je snosio odgovornost za političke likvidacije i koliko su arhivi i sudski postupci rasvijetlili djelovanje tajnih službi bivše države.
