U razgovoru s Mladenom Pavkovićem za Croniku, prof. dr. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva, dugogodišnji saborski zastupnik i jedan od najprepoznatljivijih simbola hrvatskog suverenizma, bez zadrške govori o slomu javnog zdravstva, odnosu politike prema braniteljima, ulozi UDBA-e u današnjoj Hrvatskoj, napadima na Franju Tuđmana i svojem osobnom iskustvu političke i medijske izolacije.
Njegove poruke o Vukovaru, Domovinskom ratu i današnjoj državi u kojoj, kako kaže, “branitelji nikada nisu došli na red”, otvaraju bolna, ali nužna pitanja o stvarnoj cijeni hrvatske slobode.
Na pitanje „Gdje je danas hrvatsko zdravstvo?“ Mladen Pavković uveo je sugovornika u temu koja razotkriva duboku krizu sustava, ali i političku odgovornost za stanje u kojem se danas nalaze pacijenti, liječnici i hrvatski branitelji.
“Hrvatsko zdravstvo, nakon ministara ratnih dezertera i podobnih nestručnih ljevičara, našlo se na nizbrdici. Afera prošlog ministra zdravstva gurnula je zdravstvo u deveti krug pakla. Siromašni građani, pa i oni srednjeg standarda, ne mogu doći mjesecima na red za pojedine medicinske pretrage, a dug zdravstva se svake godine penje na nekoliko milijardi eura.
Istodobno raste privatni, daleko skuplji sektor. Skuplji je od državnog jer su objektivne cijene i troškovi pretraga i pregleda dva do tri puta veći od onih koje se plaćaju bolnicama. Istodobno, javni zdravstveni novac usmjerava se onim propalim političarima koji su zadužili vladajuće. Upravo se događa jedan takav slučaj u kojem se usluga propalog političara plaća velikim novcem iz državnog osiguranja.
Odnos državnog i privatnog zdravstva nije reguliran zakonima, a to je nešto što se dade lako urediti. Primjera u svijetu ima mnogo, samo treba istražiti i prilagoditi našim potrebama. To se ne radi jer bi u sređenom sustavu otpala jedna poluga trošenja državnog novca za interese politike. Kako smo mogli financirati ratno zdravstvo bez dugova, a prihodi zdravstvu bili su prepolovljeni, mogli bismo i danas.
“Nisu mi dali da otvorim Vukovarsku bolnicu”
Da nije bilo Vas i Vašeg angažmana, teško da bi se obnovila legendarna vukovarska bolnica…
Vukovarska bolnica bila je jedna od osovina hrvatskog otpora srpsko-crnogorskim agresorima na teritoriju Republike Hrvatske. Cijeli rat sam ju kao ratni ministar zdravstva podupirao, financijski, opremom i kadrovima. Svjedočio sam nadljudskim naporima osoblja bolnice u spašavanju života naših ranjenika i bolesnika.
Nakon mirne reintegracije počinje njezino zapostavljanje. U dvorištu se postavlja spomenik bez i jednog obilježja žrtve, čak i bez naših poznatih crveno-bijelih kockica, a kamo li naš grb ili križ. Postavljeno je nekakvo raspuknuto srce koje ne svjedoči povijesnu istinu. Spomenik treba prikazivati istinite događaje i dati jasnu poruku, a ne izjednačavati agresora i žrtvu. Svim silama borio sam se za drugi prijedlog spomenika, ali politika je opet bila jača.
Na zapostavljanje bolnice odgovorio sam zahtjevom Bruxellesu za financiranjem obnove i izgradnje iz predpristupnih fondova. Rekao sam im: „Niste ni prstom maknuli dok su ju agresori rušili i ubijali njezine ranjenike i osoblje, odužite se sada s novcem za obnovu!“ I uspjelo je! Obnovljena je i nadograđena. Vodio sam obnovu strogo kontrolirajući cijene i količine radova. Bilo je pokušaja prijevara, ali smo ih spriječili već u početku.
Obnova je završena na vrijeme i na zadovoljstvo djelatnika, pacijenata i financijera. Ipak, nisam ju mogao otvoriti ja kao potpredsjednik Vlade, jer sam bio branitelj, a to više nije bilo popularno.
Obnovljenu bolnicu otvorila je premijerka Jadranka Kosor koja ju cijeli rat nije ni vidjela! No bila je nastavak tanke crvene komunističke linije na čelu Vlade, ali ulog im se nije isplatio jer je ipak izgubila izbore. Isplatilo se je i meni jer sam shvatio da onaj tko radi u korist svoje države i svoga naroda nema što tražiti u politici ako ne podržava ostatke komunizma. Pokušao sam to ispraviti još jednom kao kandidat HDZ-a za predsjednika države. Bio sam jedni kandidat koji je od prvog dana branitelj i koji nikada nije bio član zločinačke komunističke partije. Zahvaljujući podmetanjima iz vlastite stranke, čiji sam bio podpredsjednik, ovaj put im se isplatilo. Birači su izabrali Ivu Josipovića, bivšeg komunistu i osobu koja se je vješto skrivala i izbjegavala braniti Hrvatsku u doba srpske agaresije. Opet je pobijedilo veliko U – UDBA! Nikada sreće s tim slovom.
Branitelji – „bitku za zdravlje smo izgubili“
Hrvatski brantelji sve više umiru, ali se i sve više ubijaju. Može li se to zaustaviti?
Ne može, jer ne postoji volja vladajućih. Svake godinje analiziram izvješća Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo o sistematskim pregledima branitelja i konstatiram da su izvedeni u nedopustivo malom broju i protuzakonito. S tako malim brojem traljavo izvedenih pregleda ne mogu se na vrijeme otkriti srčanožilne i zločudne bolesti od kojih branitelji umiru desetak godina prije očekivane životne dobi. Umjesto jednom u dvije godine, dakle oko dvjesto tisuća pregleda godišnje, Ministarstvo branitelja organizira godišnje desetak tisuća pregleda.
Moje primjedbe, argumentirane i potkrijepljene sličnim podacima o pregledima u drugim državama koje imaju ratne veterne, uporno odbijaju Plenković i Tomo Medved. Ne odgovara ni predsjednik Sabora, ni Hrvatska liječnička komora. Stručni list Komore odbio je objaviti moje analize, iako sam ih htio staviti na javnu stručnu raspravu. Na moje analize ne odgovaraju ni nekadašnji liječnici dragovoljci ako su se dokopali visokih političkih pozicija, kao primjerice potpredsjednik Sabora Željko Reiner. Ne inzistiraju ni podmirene i uspavane udruge branitelja!
Osim daleko premalog broja pregleda, u izvješćima se vidi i manjkava evidencija i protuzakonito vođenje sistematskih pregleda. Naime, po čl. 30. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te preglede moraju voditi liječnici obiteljske medicine, koji su uključeni u kompjutorski lanac praćenja osigurnika, a ovo Ministartsvo preglede protuzakonito obavlja u bolnicama. One nemaju ni kadrova osposebljenih za vođenje sistematskih pregleda, niti su uključene u kompjutorsku mrežu praćenja zdravlja osiguranika. Bolnice su specijalističke ustanove koje nemaju stručnjkake za preventivne preglede već u njih liječnici obiteljske medicine šalju osiguranike na preglede, ali evidenciju vode oni sami.
Odgovor nadležnih je bio da nemamo dosta liječnika obiteljske medicine, a nedavno su im odredili da vode sistemaske preglde ukupne populacije, dakle neizmjerno veće populacije. Sada građani nebranitelji dobivaju prava koje sam tražio za branitelje. Kako sada imamo dovoljno liječnika obiteljske medicine za višestruko veći broj osiguranika? To je primjer medicine u rukama bitke za izborne rezulate, i to je bitka koju su branitelji izgubili.
Što je s Udrugom liječnika dragovoljaca iz Domovinskog rata 90/91. ? Nema je nigdje…
Udruga liječnika dragovoljaca 90/91. je bila prva braniteljska udruga osnovana odmah po završetku rata. Bio sam njezin prvi predsjednik u dva mandata. Vodili smo ju vrlo aktivno i bili prisutni u javnom prostoru u zaštiti prava svih branitelja o kojima smo brinuli cijeli rat. Nakon što sam ju vodio dva mandata, koliko je predviđao naš Statut, izabrali smo za predsjednika dr Juru Njavra. Odlično ju je vodio. Na žalost prerano je preminuo zbog ratnih stresova.
Izabrali smo za novu predsjednicu dr Vesnu Bosanac. Iz određenih razloga ona ju je ugasila. Kako? Nije jedne godine održala godišnju Skupštinu Udruge, a po Zakonu u udrugama to je razlog za ukidanje udruge. Njezino obrazloženje je bilo da nije mogla sazvati Skupštinu jer je bila pandemije korone! No skupština se mogla održati na daljinu preko interneta, da je bilo volje. Ugašena je jedna braniteljska udruga koju se nije moglo kupiti.
Ipak, drago mi je da je Vesna u 70. godini života imenovana na još jedan mandat za ravnateljicu vukovarske bolnice. Zalužila je to sa svojim ratnim djelovanjem. Korektno od vladajućih, prvenstveno od Plenkovića i Medveda.
„Nastavak UDBA-nih kadrova bio mi je veći problem od bojišnice“
Neki pričaju i dalje da je UDBA stvorila hrvatsku državu? Jeste li i Vi imali problema s tim ljudima kad ste bili na vlasti, a i poslije?
Nastavak UDBA-nih kadrova u novoj hrvatskoj državi bio mi je veći problem od svih problema na bojišnici. Lakše je boriti se protiv vidljivog neprijatelja. Problemi sa starim kadrovima su počeli od imenovanja prvih premijera koji su bili stari UDBA-ni kadrovi. Bili su to Mesić, a potom Manolić. Problemi su se nastavili preko opstrukcija u preuzumanju vojne JNA bolnice u Dubravi koja je cijelu 1991. godinu liječila četnike dovožene helikopterima. Samo su dva liječnika iz JNA redova u tih godinu dana prešla na našu stranu! Kasnije su rekli da su imali dvostruku liniju zapovijedanja preko starih UDBA-nih kardova. O tome ja, kao ovlašteni pregovarač hrvatske Vlade, nisam imao pojma.
Opstrukcije su nastavljene u Glavnom stožeru saniteta RH, kojega sam osnovao i vodio, pa na kraju do sudske tužbe Manolića prtiv mene u njegovoj stotoj godini života. Iako su imali paraleni sutav u vođenju politike, pitanje je zašto sam ostao u organima državne vlasti zajedno s njima? U prvoj hrvatskoj Vladi 1990. godine bio sam jedini njezin član koji nikada nije bio član zloglasne komunističke partije. Iako sam imao dobru stručnu i znanstvenu karijeru, objavljivao znanstvene radove u Europi i USA i imao jedan njihov patent za katetere što je obećavalo i dobru zaradu, prihvati sam Tuđmanov poziv u Vladu jer mi je rekao da treba i jednog antikomunista.
Prvi premijer je bio Mesić, ali je bio totalno nesposoban. Znao sam da će biti tako, jer je prije toga radio kao pravnik u istoj bolnici kao i ja kao liječnik. Zvali su ga neradnikom i svi su bili iznenađeni njegovom novom premijerskom funkcijom. Tuđman ga je morao ubrzo smijeniti i tada je imenovao za premijera Manolića, koji je također bio stari UDBA-ški kadar. Istoga dana dao sam Tuđmanu pismenu ostavku na mjesto ministra. Pozvao me je oko dva sata u noći, poderao moju ostavku i rekao: „Zapamti, bez tih starih kadrova neće biti ni tebe, ni mene, ni Hrvatske!“. Kapitulirao sam kao i toliko puta pred Tuđmanom jer cijena je bila država.
No tada mi je obećao da ćemo ih lustrirati ako preživimo dolazeći rat. Osam godina kasnije, nakon dobivenog rata i provedene mirne reintegracije Podunavlja, pregazio je obećanje i ja sam mu dao javnu neopozivu ostavku s porukom: „Predsjedniče, dao Vam Bog snage razlikovati dobro od zla!“. Naravno, to zlo je bila UDBA-ška struktura infiltrirana u sve pore života. Moju poruku predsjedniku iz ostavke objavili su svi mediji. Stvorio je državu ali ju nije mogao osloboditi od starih kadrova i zato smo danas tu gdje jesmo, pri dnu EU ljestvice po kupovnoj moći, a pri vrhu po korupciji, iseljavanju i inflaciji. Ipak ostala je demokracija, pa će dalje biti onako kako većina odluči. Za mene prekasno, ali za Hrvatsku nadam se da nije!
Kad smo, ako se sjećate, na moju inicijativu, prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu posthumno dodijelili priznanje „Junak Domoviskog rata“, u prepunoj dvorani zagrebačkog HNK, obitelj Tuđman je tražila da joj Vi predate ovo priznanje. Međutim, i obitelj Tuđman je danas na margini…
Da, bili su to zahvaljujući Vama posljednja priznanja dr Tuđmanu za ono što je napravio, osmislio državu i vodio nas u borbi za njezinu slobodu. Učinio je to briljantno, povijesno, neponovljivo. Iako je kasnije pogriješio s lustracijom, nije zaslužio negativiziranje današnjih vlastodržaca koji su se u doba bitke za Hrvatsku sakrili od svake opasnosti. Podržavaju ga onoliko koliko im treba za ostanak na vlasti, ali mu nikada nisu oprostili što je srušio njihovu Jugoslaviju i ukinuo njihov komunistički poredak.
Pogledajte falsifikate naše junačke nedavne povijesti u udžbenicima iz povijesti naše djece i unučadi, pogledajte koji i kakav trg su mu dali u Zagrebu! Nisu dozvolili snimanje ni jednog filma o Tuđmanu i njegovim hrabrim braniteljima koje je vodio. Nisu nam čak htjeli financirati ni igrani film o hrvatskom ratnom sanitetu! Cilj je izbaciti ga iz memorije ljudi. Pametni ljudi to su mu to i pedvidjeli. Prevađao sam pismo koje mu je poslao za mene najveći svjetski političar Henry Kissinger: „Poštovani gospodine Predsjedniče, učinili ste puno za svoj narod. Priznanje za to dobiti ćete, kao i mnogi veliki ljudi, tek nakon puno godina kada se steknu uvjeti za objekivno prosuđivanje“. Biti će kasno za dr. Tuđmana, ali ne i za Hrvatsku.
Inače, nema Vas baš puno na Hrvatskoj radioteleviziji, pa i općenito u medijima…
Iz HRT-ovih programa su me izbacili prije 10 godina, od kada je Plenković premijer. Prije toga sam bio izbačen s HRT-a za vrijeme Račanova mandata. Očito ne odgovaram komunistima i njihovim slijednicima, ali to je dobro. Ne bih htio biti dijelom ovakvih programa na HRT-u. Taj je program suprotan interesima Hrvatske kao suverene države zato ga već godinama ne gledam. Kadrovska politika dovela je do toga da su svi domoljubni novinari otjerani, ostaju nam neki Stankovići, Rakićke i neki Puhovski…Previše o njima znamo!
U posljednje vrijeme bio sam povremeni gost Z1 kod Tihomira Dujmovića, sad smo i od tamo izbačeni. Povremeno me kontaktiraju pojedini portali, zatim Nova TV i RTL ali i to će ih proći. Moraju se prilagoditi izbornim rezultatima hrvatske većine ako žele opstati. Uglavnom sudjelujem u nekim podcastima koji još nisu kontrolirani od vlasti. Demokracija je i moj narod je izabrao tu vlast. Prihvaćam želje svog naroda, savjest mi je mirna, ali ja idem svojim putem. Nikada nisam skrenuo s puta hrvatskog suverenizma iako su se nudile obilne nagrade. Nikada nisam prihvatio živjeti od politike, jer onda si ovisnik o raznim interesima. Od svoje struke živio sam uzdignute glave. Nisam prihvatio ni saborsku ni vladinu mirovinu, nego svoju koju sam stekao radom. Moje pravilo za političara bilo je i ostalo samo jedno. Kad odlaziš iz politike, pitaj se jesi li za svoj narod učinio više nego za sebe. Ako je odgovor potvrdan, možeš čiste savjesti odšetati u prošlost.
„Moja država trajala je samo jedan dan“
I sad, kad ste nam sve to rekli, što ste rekli, ponovno Vas pitamo – Je li to Hrvatska za koju ste se borili?
Ne, nije ovo država za koju sam se borio, bio fizički ranjavan a duhovno ugnjetavan. Moja država trajala je samo jedan dan. Kad smo pobijedili na prvim slobodnim izborima 1990. godine komuniste, vladali smo taj jedan dan. Već idući dan prešlo je iz redova poraženih komunista, njih 98. 000, u pobjednički HDZ! Isto se dogodilo i s 200.000 UDBA-nih doušnika. Neki od njih su doživjeli istinsku reinkarnaciju, ali većina nije. Tim prelaskom su poraženi postali pobjednici, a pobjednici poraženi. Rezultati prvih demokratskih izbora su poništeni kao da ih nije ni bilo.
To se nikada i nigdje u svijetu nije dogodilo. U drugim postkomunističkim državama pobjednici su proveli lustracije. Nas izborne pobjednike lustrirali su gubitnici. Ostalo je povijest koja je dovela do toga, da su svi, ali baš svi hrvatski predsjednici bili iz redova komunista ili njihove djece, kao što su i svi premijeri bili komunisti ili njihova djeca. Na branitelje nikada nije došao red. Glavno da su branitelji stvorili i oslobodili Hrvatsku. Za narod, kao i za pojedince, vrijedi ista poslovica: „Svatko je kovač svoje sreće!“.
