U Hrvatskoj djeluju (više na papiru) brojne Udruge proistekle iz hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Ali njihov glas u javnosti, odnosno medijima, slabo se čuje. Da ne postoji nekoliko portala ne bi se ni znalo za njih. Glavnu riječ uglavnom vode oni koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu, a zaslugom i hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji (koji na izborima glasaju za njih) danas su zauzeli gotovo najvažnije funkcije, od Općina, Gradova, Županija, gospodarstva do Hrvatskog sabora i najvažnijih medija, poglavito HRT-a. O braniteljima se govori i piše jedino ako navodno učine nešto što nije po zakonu.
Kada ste, recimo, pročitali neku pozitivnu vijest iz Škabrnje? To mjesto i njihovi branitelji za medije i političare i politikante postoji jedino 18. studenoga, kada se većina od njih dođe tamo „slikati“ (svaka čast iznimkama).
Slično je i s hrvatskim domoljubima u inozemstvu. Kad je trebalo zvali smo ih i oni su pomagali (nažalost, ne svi). Tko više pita za te ljude, od kojih su neki u vrijeme velikosrpske agresije za Hrvatsku vojsku izdvajali i zadnje dolare.
Ali, tko je kriv što hrvatski branitelji nemaju neku svoju jaku i značajnu udrugu, što su se pretvorili u brojke i statistiku, što ih nema tamo gdje se odlučuje?
Razlog tome sigurno leži u činjenici što su ti, inače časni i pošteni ljudi, razjedinjeni ili bolje rečeno što su ih (namjerno) takvima učinili.
Već smo u više navrata, nažalost, bez uspjeha, pozivali na ujedinjenje Udruga proizašlih iz Domovinskoga rata. Ne može svatko voziti svojom cestom.
Imamo uistinu veliki broj udruga, (kao da ih drugi, poput vinogradara, pčelara ili ribolovaca, nemaju), ali malo je poznato da je svega njih dvadesetak (uglavnom stradalničkih) na „jaslama“ države, dok su sve ostale (da se malo našalimo) – „ptice pjevice“. Svaka od njih se snalazi kako zna i umije. Većina više nema ni za vijence. I to moraju „žicati“. Pored toga, među njihovim članovima sve je veći broj i oboljelih, za koje je skrb, koliko god to prikazuje i bori se Ministarstvo hrvatskih branitelja, i dalje nedovoljna. Jedan dobar dio hrvatskih branitelja ne mogu zaposliti ni svoju djecu, ni plaćati mjesečne režije, dok je uhljeba sve puno, od Općina, Županija, državnih tvrtki….
Braniteljske udruge moraju progovoriti i vratiti glas onima koji su stvarali Hrvatsku
Udruge hrvatskih branitelja trebaju i moraju prije svega prekinuti šutnju. Ne postoji recimo HRT isključivo za one koji su na ili oko vlasti. Ova časna i poštena populacija, koja je bila dobra kad je trebalo, mora i treba imati svoje mjesto i pri vlasti, tamo gdje se odlučuje.
Evo, već duže vrijeme pljuje se i bljuje po najpopularnijem hrvatskom domoljubnom pjevaču i branitelju Marku Perkoviću Thompsonu, odnosno po njegovim pjesmama. Tko to radi? Opet oni koji su na „svim funkcijama“, a od kojih nitko ili je tek šačica bila u Domovinskome ratu. Lijevi mu nikada ne mogu i neće oprostiti koncert pred pola milijuna ljudi, jer je to za te lijeve nedostižno.
Predstavnici braniteljskih i stradalničkih udruga trebaju pod hitno, već sada, sjesti za stol, dogovoriti svoje predstavnike za naredne izbore, inače će „odvisti“ kao i do sada.
Bit će i dalje nažalost „krpe za glasovanje“!
Samo većina u Vladi i Saboru vodi politiku i odlučuje!
Čak i razni pupovci danas više vrijede od bilo kojeg Junaka Domovinskoga rata!
Žalosno je i jadno što se i pojedini hrvatski predstavnici u Europskom parlamentu i dalje jedino bore za svoje što veće pozicije i što veća primanja. (Kad ste recimo jednu Dubravku Šuicu vidjeli na nekom braniteljskom skupu?) Pojedini od njih i dalje nastoje prikazivati hrvatske branitelje kao teret društva. Na njih se (jedni te isti!) neprestano nabacuju pogrdama i uvredama, stvarajući dojam da jedino branitelji traže za sve povlastice i da su oni krivci za sve probleme u Hrvatskoj.
Dosta je izjednačavanja žrtve i agresora
U medijima se, također, na različite načine stvara dojam izjednačavanja žrtva i agresora, traži se od Hrvata da sve zaborave i oproste, a malo tko spominje da se Srbi i ini agresori ne žele ni ispričati za sva zlodjela koja su učinili hrvatskom narodu. Srbi u Hrvatskoj imaju i svoje medije, dok kod nas još ne postoji ni jedan list financiran od države koji bi imao isključivo hrvatsku, domoljubnu notu.
Hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu prvi trebaju stati u obranu ljudi koji su obranili i stvorili hrvatsku državu, ali, neki, poput pupovčevih kameleona (i ne samo oni), iskoristili su i ovaj parlament da još više nametnu razdor među onima kojima je Hrvatska domovina.
Svojedobno je netko postavio pitanje: Kako je biti Srbin u Hrvatskoj? Tako se isto moglo pitati: kako je biti Pupovac u Hrvatskoj, kako to da takvom čovjeku nikada nije nedostajalo ni običnog mlijeka i koji naposljetku na razne načine (npr. putem sramnih Novosti i dr.) kontinuirano blati i omalovažava Hrvatsku i Hrvate?
Branitelja nažalost (stara je pjesma) nema tamo gdje se „vrte novci“. Većina onih koji su uspjeli zauzeti kakve –takve položaje pri političkom i inom vrhu (svaka čast iznimkama) dosad se borila i bori kao i mnogi – za sebe i one oko sebe!
Jadno i žalosno.
Oni koji danas glume domoljublje odavno su ga prodali
Bivša predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović putuje svijetom i ponaša se kao manekenka. Obično stavi na glavu kapu s hrvatskim obilježjima, i to je manje-više – sve.
Evo, sada se, kako čujemo, u Hrvatskoj okupljaju (razjedinjeni) politički desničari. Oni bi trebali predstavljati i hrvatske branitelje. Dosad se ta opcija nije pokazala ni malo uspješnom. Branitelje bi trebali predstavljati oni sami, a poglavito časni i pošteni ljudi, kojima je Hrvatska na prvom mjestu, baš kao i oni koji su od prvih dana stvarali hrvatsku državu.
Zašto takvih ljudi nema ni u hrvatskim veleposlanstvima?
Bili su dobri u ratu, ali sve su „prodali“ nakon što su svukli vojničke odore, odnosno bez ispaljenog metka prepustili državu manje-više onim („nesposobnjakovićima“) koji su čekali u „podrumima“.
Koliko ima istinskih branitelja u najvišim tijelima općina, županija, Sabora, Vlade, pa i u predsjedničkim dvorima?
Branitelji su ogromna snaga, iznimno jaka „glasačka mašinerija“ i moraju se nažalost sami izboriti za svoj glas. No, mnogi od njih kao da su se već predali. Vide da „ne mogu“ ništa učiniti, da je njihovo vrijeme prošlo, pa u većini slučajeva čak više ne idu ni na glasovanja.
Ti se ljudi trebaju ponovno ujediniti kao i na početku stvaranja države. Zajedništvo od njih traži narod. Dosta je „vrludanja“. Treba osnovati jednu jaku braniteljsku političku stranku (i udrugu) i pomesti sve one koji jedno govore, a drugo rade, a poglavito one koji se i dalje „klanjaju“ Beogradu.
