Javni natječaji Ministarstva kulture i medija za potporu izdavaštvu i otkup knjiga, za koje je osigurano čak 4.7 milijuna eura, pretvorili su se u poligon za provođenje ideološke selekcije.
Dok se za gradnju stambenih zgrada dokumentacija rješava bez suvišnih provjera, hrvatski pisci i ugledni znanstvenici prolaze kroz birokratske ucjene i prikupljanje potvrda o nekažnjavanju za običnu zbirku pjesama. Taj ponižavajući sustav namjerno je postavljen kako bi se stvorio privid legalnosti, dok se u pozadini provodi tiha likvidacija nepoćudnih autora, a poglavito tema vezanih uz hrvatski obrambeni Domovinski rat i stvaranje hrvatske države.
Najočitiji dokaz ovog kulturnog inženjeringa je sudbina zbirke pjesama “Slova moja” autora generala Ivana Tolja. Ovu knjigu, koju je priredila i kojoj je napisala sjajan uvod bivša predsjednica Društva hrvatskih književnika dr. sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, stručna je kritika proglasila vrhunskim poetskim ostvarenjem i ovjenčala nagradom „Dubravko Horvatić“. Na javnim predstavljanjima i u recenzijama o ovoj su zbirci i cjelokupnom Toljevu opusu najvišim ocjenama govorili i pisali vodeći hrvatski intelektualci – istaknuti povjesničar književnosti, poput prof. dr. Slobodana Prosperova Novaka, književnika Zdravka Gavrana, sisačkog biskupa Vlade Košića, književnika i kritičara Đure Vidmarovića, pjesnika i esejista mr. sc. Nevena Jurice, Bože Petrača, Darije Žilić i niza drugih. No, na Toljevim književnim počecima iznimnu potporu pružio mu je Zlatko Tomičić, dok se svojedobno i Miroslav Krleža vrlo pozitivno oglasio o njegovim pjesmama. No, unatoč jednoglasnim hvalospjevima ove ugledne i mjerodavne struke, za Ministarstvo kulture i njihova anonimna povjerenstva ova knjiga službeno ne prolazi na natječajima.
Ista ili slična sudbina već godinama prati i akademika Josipa Pečarića, redovitog člana HAZU-a i svjetski priznatog matematičara. Pečarić je objavio više od 200 knjiga u kojima neumorno dokumentira prešućenu hrvatsku povijest i brani vrijednosti stvaranja hrvatske države. Ishod svakog natječaja za njega je unaprijed poznat i iznosi nula eura, zbog čega je ovaj vrhunski intelektualac prisiljen potpuno zaobilaziti državne institucije koje financiraju hrvatski porezni obveznici.
Sustav skrojen za velike nakladnike
Ovakva marginalizacija omogućena je promjenom modela natječaja koji je skrojen isključivo po mjeri velikih nakladničkih klanova. Autori su potpuno izbačeni iz igre i više se ne mogu osobno javljati na natječaje, već to moraju činiti preko registriranih nakladničkih kuća. Pojedinci unutar sustava kontroliraju po nekoliko formalno različitih izdavača, s lakoćom rješavaju administraciju i povlače maksimalne potpore u iznosu od po 100.000 eura. Dok povlašteni nakladnici dijele milijunski kolač, Stručno povjerenstvo na obvezni državni otkup ne uvrštava ni 50 naslova iz cijele države, a tradicionalna hrvatska poezija odbacuje se kao “nemoderna”.
Da je riječ o sustavnom ignoriranju Domovinskog rata dokazuje i činjenica da je država morala stvoriti paralelni sustav financiranja. Budući da Ministarstvo kulture sustavno odbija ovakve naslove, Ministarstvo hrvatskih branitelja prisiljeno je raspisivati vlastite natječaje za sufinanciranje i otkup knjiga o ratnim stradanjima. Ono što bi moralo biti temelj nacionalnog identiteta u jednom ministarstvu, u drugom postaje tek socijalni program očuvanja sjećanja.
Hrvatski intelektualci i ratnici danas su ponovno osuđeni na vlastita sredstva i potporu iseljene Hrvatske. Baš kao i u Domovinskom ratu, obrana hrvatske kulture spala je na leđa pojedinaca i entuzijasta. Birokracija u Ministarstvu kulture, opremljena potvrdama o nekažnjavanju, očito ima neke druge prioritete u kojima za hrvatsku nacionalnu baštinu i povijesnu istinu nema mjesta. Slično je i kad je domoljubni hrvatski igrani film u pitanju.
