Dok forenzični timovi Ministarstva hrvatskih branitelja istovremeno kopaju na Biokovu i u zagrebačkim predgrađima, konture jednog od najtragičnijih poglavlja hrvatske povijesti polako izlaze na površinu — doslovno i preneseno. Osam desetljeća nakon zločina, zemlja još uvijek čuva tajne.
Postoje trenuci u kojima se povijest ne čita iz knjiga, već iskopava iz tla. Jedan od takvih traje upravo ovih dana u Gornjoj Dubravi, stambenoj četvrti na istočnom rubu Zagreba — mjestu koje se desetljećima razvijalo, gradilo i živjelo, a da većina njegovih stanovnika nije ni slutila što leži ispod. Terenska istraživanja koja od sredine travnja provodi Ministarstvo hrvatskih branitelja već su donijela prve i mučne potvrde – u zemlji Gornje Dubrave počivaju posmrtni ostaci triju žrtava iz razdoblja Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća, za koje se pretpostavlja da su stradale u partizansko-komunističkim zločinima 1945. i 1946. godine.
Istraživanja su planirana na pet lokacija na širem području Gornje Dubrave i Sesveta, na kojima postoji utemeljena sumnja o postojanju masovnih grobnica. Ministarstvo nije objavilo precizne koordinate lokacija — standardna je to praksa u ovakvim istragama, kako bi se zaštitio integritet mjesta i spriječile bilo kakve zlouporabe — no sama činjenica da se tragovi poslijeratnih zločina pronalaze unutar administrativnih granica glavnoga grada govori o razmjerima onoga što se zbivalo u godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Vezani žicom, bačeni u jame: Dalmatinski nalazi koji su prethodili zagrebačkima
Da bi se razumjela težina onoga što se događa u Gornjoj Dubravi, važno je sagledati širi kontekst istraživanja koja su mu neposredno prethodila. Samo tjedan dana ranije, između 7. i 9. travnja, Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja provela je terenska istraživanja na trima lokacijama u Splitsko-dalmatinskoj županiji, na kojima su pronađeni posmrtni ostaci najmanje petnaest žrtava. Dva nalaza dolaze iz pojedinačnih grobnica u blizini Vrgorca i Imotskog, dok je najpotresniji i daleko najdramatičniji prizor čekao istraživače u Medviđoj jami na Biokovu, kod Zagvozda — krškoj udubini do koje se, zbog miniranog ulaza, nije moglo ni prići bez prethodne intervencije pirotehničara MUP-a.
Iz Medviđe jame na Biokovu ekshumirani su posmrtni ostaci devet osoba, a iz pojedinačnih grobnica u blizini Vrgorca i Imotskog posmrtni ostaci još dvije. Ono što su istraživači zatekli unutar jame svjedoči o zločinu koji je bio planiran, sustavni i brutalan – tijekom ekshumacije utvrđeno je da su sve osobe bile vezane žicom. Prema prikupljenim svjedočanstvima i preliminarnim nalazima, među žrtvama su i franjevci iz Širokog Brijega — pretpostavlja se njih trojica.
Medved najavljuje nastavak i preuzimanje žrtava iz Slovenije
Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved osobno je obišao lokaciju kod Zagvozda, gdje je dao izjavu koja sažima filozofiju iza cijelog ovog dugogodišnjeg projekta: “I danas, 2026. godine, razotkrivamo zločine koji su počinjeni nad Hrvatima tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. To je naš dug i naša obveza, mi smo u tome ustrajni i nikad nećemo stati.”
Najavio je ujedno i korak koji bi mogao biti jedan od simbolički najvažnijih u ovogodišnjim aktivnostima – Hrvatska će u narednim tjednima preuzeti posmrtne ostatke oko 500 hrvatskih žrtava ekshumiranih na području Slovenije, što predstavlja jedan od većih iskoraka u regionalnoj suradnji na ovom pitanju. Podsjetimo, Slovenija je u poslijeratnom razdoblju bila poprištem masovnih ubijanja zarobljenika i civila koji su bježali pred partizanskim postrojbama, a sudbina tih žrtava dugo je bila predmet diplomatske napetosti između dviju zemalja.
Deset godina iskopavanja: 2.205 pronađenih, 2.046 dostojno ispraćenih
Prema podacima Ministarstva, u proteklih deset godina istraženo je više od 630 lokacija diljem Hrvatske, ekshumacije su provedene na više od 90 lokacija, a ukupno su ekshumirani posmrtni ostaci 2.205 žrtava. Za 2.046 od njih organiziran je dostojanstven posljednji ispraćaj — što znači da su konačno dobili pokop koji im je nasilno uskraćen.
Iza tih brojki stoje stvarni životi i stvarne obitelji. Dio njih već generacijama nosi teret neizvjesnosti — znaju da su im preci nestali, ne znaju gdje su pokopani, ne mogu zapaliti svijeću ni položiti cvijet. Svaka nova ekshumacija, svaka nova identifikacija, za te obitelji znači nešto što je teško opisati riječima, a što ministar Medved opisuje kao vraćanje duga — institucionalnog, moralnog i civilizacijskog.
Grobnice u predgrađu
Činjenica da su potencijalne masovne grobnice pronađene u samom Zagrebu — u Gornjoj Dubravi i Sesvetama — nije iznenađenje za povjesničare, ali jest poruka koja bi trebala odjeknuti šire. Poraće je u Hrvatskoj, kao i u ostatku Jugoslavije, obilježeno egzekucijama koje su provođene brzo, tajno i uglavnom bez ikakvog sudskog postupka. Zagreb je kao politički i administrativni centar bio mjesto kroz koje su prolazile kolone zarobljenika, a grobnice su često nastajale na rubovima tadašnjih naselja — koja su se potom, u desetljećima urbanog širenja, pretvorila u stambene četvrti.
Istraživanja će biti praćena antropološkom obradom ekshumiranih ostataka, a hoće li biti moguće utvrditi identitet pronađenih žrtava, ovisi o nekoliko faktora.
